Antal

Antal je sjedio na rubu kreveta, sat je nekoliko minuta ranije otkucao šest sati izjutro…Iza njegovih leđa ležala je Eva, mirno je spavala zagrlivši jastuk a plava kosa joj je prekrila lice, nije ni slutila kakva se drama odigrava u Antalovoj glavi…

Nije bila svjesna da čovjek sa kojim poslijednje tri godine dijeli dobro i zlo, da čovjek sa kojim poslijednje tri godine sanja iste snove, razmišlja o nekim daljinama i sanja neki drugi san…Antal je sa svojih dvadeset i pet bio na križanju svoga života, imao je posao, podstanarski dom i stalnu vezu, ali i upitnik nad glavom je li to ono što zapravo želi…Dok je bio sam i u roditeljskoj kući to je bilo sve od života što je tražio, posao, ženu i stan, a sada kada je to konačno imao tražio je nešto sasvim drugo…

Bio je svjestan da je pomalo sebičan, ali ne bi li bio još sebičniji da je bacio sidro tamo gdje unaprijed zna da mu nije mjesto, to što bi ptici podrezao krila ne bi pticu odvratilo od nauma da odleti kada dođe vrijeme za to…

A što ljubav ima sa tim? Što ljubav znači u besanim noćima, okupanim znojem toj duši umornoj od razmišljanja?…

Nekoliko mjeseci ranije Antal je primio bratovo pismo, brat je već nekoliko godina živio u zemlji “snova i velikih mogućnosti” kako ju je nazivao, živio je među svjetlima velegrada koje je tako živo opisivao, Antal je gotovo osjećao tu vrevu, taj novi život dok bi čitao to pismo…Uz pismo je bila priložena i fotografija ispod koje je pisalo: “Empire state building-New York “…Antal takvo što nikada u životu nije vidio, sve što je do tada poznavao, sve budimpeštanske zgrade nisu bile ništa u usporedbi sa ovom zgradom sa slike, nije čak bila u pitanju visina, širina , ljepota, bitan je bio taj osjećaj koji ga je obuzimao pogledom na tu sliku, osjećaj kao da pada sa velike visine i ostaje bez zraka, osjećaj nečega novog, uzbudljivog, neistraženog, osjećaj avanture…

Eva, a gdje je Eva u svemu tome?

Gdje je njena akademija, njena violina, njen teatar, njeni snovi i njena svjetla budimpeštanskih pozornica?..Što njena ljubav prema njemu ima sa tim?..Bi li se ona zbog njega odrekla svega što je ikada željela i sanjala?…

Nije imao hrabrosti čuti odgovore na ta pitanja jer što ako bi rekla da je spremna odustati od svojih snova i biti uz njega? Što tada? Bi li njegova sloboda bila onakva kakvu je zamišljao?..Možda bi samo promjenio grad, državu, kontinent ali opet ostao na istome mjestu..Bi li njeni neispunjeni snovi postali uteg njihovom novom životu?..

Odlučio je da smisla u svemu tome nema, da suze i zagrljaji koji bi nastupili tu promijeniti ništa neće, karta za vlak se uskomešala u džepu kaputa, točno je osjećao kako ga vuče da se iskrade bez poslijednjeg patetičnog “zbogom ljubavi “..
U osam sati začula se fućkaljka šefa kolodvora, crni dim je počeo sukljati iz lokomotive, vlak je krenuo put Pariza…

Budimpeštanski kolodvor je polako isčezavao iz vidokruga, isto kao i što će sjećanje na Evu polako isčeznuti u godinama koje su nadolazile..

Neke stvari u životu jednostavno ne idu drugačije, nekome nosimo suze, nekome osmijeh, neke dubine u nama ostaju zauvijek neistražene i samo se možemo pitati što bi bilo da smo odlučili drugačije?…

Ima i u tome neke draži, možda je upravo u tome sva vatra ovozemaljskog života…

Eh..


Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s