Basler

Doktor Basler..Čuvar izgubljenog vremena..
Taj sijedi starac je imao nešto mistično u sebi, nekakav spokoj neku mirnoću i red…da baš red..
Promatrati tog čovjeka je (znam da zvuči čudno) baš čisti užitak jer svaki pokret svaku radnju obavlja uvijek, ali baš uvijek indentičnim redosljedom i indentičnom brzinom..Najobičnije vađenje maramice iz unutarnjeg džepa kaputa koji je običavao nositi i brisanje nosa je bio pravi mali ritual, ono što bi drugi napravili instiktivno i mehanički on bi radio kao da se tada ništa drugo na svijetu ne događa i kao da je to najbitnija stvar u tom trenutku..
Kasnije shvatiš da ima u tome nešto baš u ti malim stvarima naoko nebitnim ali stvarima koje prave razliku između življenja i životarenja..Basler je bio jedan od rijetkih Nijemaca (Švaba kako su ih zvali dođoši) koji je preživio čistku nakon drugog svjetskog rata vjerovatno zahvaljujući lječničkom zanimanju koje je bilo deficitarno,većina ostalih Njemačkih obitelji se vratila u Njemačku…Bio je poprilično mršav i visok ozbiljni izraz lica činio ga je nekako otmjenijim u odnosu na ostale ljude u selu, reklo bi se da je nekako je imao stila..Dane je uglavnom provodio u svojoj kući onoj staroj Njemačkoj kući na lakat sa velikom kapijom sa ulične strane, kako nije bilo prave ordinacije u selu jednu od soba u vlastitom domu je prilagodio potrebama pacijenata..
Govorio je rijetko samo kada bi  razgovarao sa pacijentom ili kada bi ga nešto priupitali, iz tog razloga ljudi su ga smatrali pomalo čudnim ali opet svi su imali poštovanje prema tom čovjeku..Kako su godine odmicale puno toga se mjenjalo i dolazilo u nekakvu normalu pa je tako i selo dobilo pravu pravcatu ambulantu…Ambulantu u kojoj doktor Basler nikada neće raditi kažu čak da nikada nije ni kročio u nju bilo mu je to nekako ispod časti vjerovali su…
Ne nije umro samo se povukao a sa novom ambulantom je došao i novi doktor..Poslije toga moglo ga se vidjeti kako satima šeta po selu i uvjek gleda u pod a nitko nije mogao shvatiti zašto, nije bilo razloga da se ljuti ili srami jer to je bilo nešto što su svi znali da će se kad tad dogoditi, bio je već čovjek u godinama i zaslužio je mirovinu u kojoj je bio..Možda da je netko bio dovoljno mudar pa da ga je priupitao zašto to radi to i ne bi bila tajna ali ovako je ostala sve do njegove smrti jednog proljetnog dana pet godina nakon što se povukao u mirovinu..
Gospođa Luca koja bi dolazila nekoliko puta tjedno očistiti kuću i oprati suđe ga je pronašla na podu ljetnje kuhinje kako nepomično leži…Srčani udar bila je dijagnoza nakon što je prvi put njegovo tjelo ušlo u novu ambulantu, nažalost bio je to ujedno i zadnji put…Doktorova kuća je kako to biva sa samcima bez nasljednika završila u općinskim rukama, bilo je čak i prijedloga da se sačuva kao trag i uspomena na neka teža vremena i na neke bolje ljude ali ipak birokracija ne poznaje niti nema ništa sveto tako je odlučeno da se kuća gospodina doktora sruši i na njenom mjestu izgradi poljoprivredna apoteka još jedna u nizu investicija koja nas vodi naprijed i u bolje sutra…
Eh takav je život neke stvari jednostavno nisu stvorene da traju vječno ma koliko mi to željeli, ali ipak stari mudrac je uspio sačuvati dio svega toga za uspomenu budućim naraštajima…Ispostavilo se da je doktor Basler uredno vodio statističke godišnjake o selu broj rođenih umrlih, oboljelih od tuberkuloze, koliko je žita u kombinatu predano te i te godine, koliko kukuruza, koliko je Dunav blizu došao selu (jer nasip je izgrađen tek nakon velike poplave 1965.g.) itd…
A posebno iznenađenje je bila zbirka kovanica, markica svakojakih vrsta znački, veliki dio toga je bio tu oko nas samo mi to nismo vidjeli  jer nismo gledali na način na koji je on gledao nismo živjeli na način na koji je on živio..Gledao je u pod, zašto?
Eto tako tražio je, tražio je tragove izgubljenog vremena da ih sačuva za nas, za buduće naraštaje, tragove koje smo odbacili i gazili a on ih je onim svojim staračkim sporim rukama polako skupljao i spremao na sigurno. Spremao na sigurno kao jamstvo sjećanja na neka druga vremena, sjećanje na ljude prije nas, na povijest bez koje smo samo trenutna iskra u kratkom bljesku naše trenutne egzistencije, povijest od čijeg očuvanja ovisi hoće li iskra našeg vremena sagorjeti i isčeznuti ili će se pretvoriti u plamen budućih generacija.
Počivajte u miru gospodine Basler…

2 misli o “Basler

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s