Dunav

Kruži priča da ako se rodiš kraj vode, dio nje zauvijek u tebi ostaje. Možda je ista stvar i s planinom, šumom, tvornicom parnih kotlova… Ne znam, ali ponekad osjetim Dunav u sebi.

Ljudi se rado fasciniraju i poistovjećuju s tim neukrotivim silama prirode, a ja sam samo čovjek. Od dana moga rođenja pa sve do odlaska iz mjesta gdje sam prvi puta ugledao svijet, uvijek u glavi Dunav, Dunav, Dunav…. Prvo kupanje na Dunavu, prvo pecanje na Dunavu, prvi prelazak preko Dunava, hoće li Dunav probiti nasip, hoće li se Dunav smrznuti ove zime… I tako u nedogled. Jednostavno, nisi svjestan da On postaje dio tebe. To ćeš shvatiti tek mnogo kasnije. Shvatit ćeš kada te ljudi počnu pitati zašto si tako zatvoren, povučen u sebe; zašto si često tmuran, zašto si namćor. Znaš ono, kao, dobar si i sve to, al’ nekako si čudan!?

Tko? Ja? Ne, pa ja sam normalan…

Možda sam stvarno normalan, a možda je ipak u pitanju Dunav. I nema tu sada mjesta nekoj patetici,suzama, nostalgiji i ne znam čemu, jer unatoč svemu ja sam sretan čovjek. Ako ništa, imam tu sreću da Dunav u meni filtrira ljude koji me okružuju, ljude koji su mi već bitni ili će postati nešto u mom životu. Neke stvari lakše shvaćam i prihvaćam u odnosu na druge i bez obzira na to kako me šarani vide, nisam pesimističan. Jednostavno, sve ima svoj izvor-početak i sve ima svoje utočište-kraj, a s koritom se možeš boriti za nijanse na tom putovanju, jer to ti jedino preostaje na volju.

Uvijek me nasmijava jedna slika u mojoj dunavskoj glavi. Zamislim izraz lica nekog starog Panonskog mornara kako sjedi na adi i peca, a pokraj njega njegov vršnjak, remeti tišinu svojm pričom i nestrpljivo cupka. Oblajhan je, pun botoksa i želje za vječnim životom. Čovjek s druge planete.

Moj ga mornar pita: “Pa ‘ko bi još, brate, htio živjeti vječno?”.

To se pitanje i meni često vrti u glavi. Okreće se kao oni konjići na ringišpilu. “Pa tko bi, brate, htio biti jedan od njih na ringišpilu?”

Ja sigurno ne. Sretan sam što kao i Dunav imam svoj početak i svoj kraj.


2 misli o “Dunav

  1. Ne znam da li si ćitao kratku priču “Alef” od Borhgesa. To je to o čemu pišeš. Čovjek je tražio rijeku u kojoj kad se čovjek okupa postaje besmrtan. Nakon što ju je našao sve u životu gubi smisao i traži rijeku koja će mu vratiti smrtnost. Jedna od meni najdražih kratkih priča.

    Sviđa mi se

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s