Izgubljeno vrijeme

Sijede me prate već od ranih dvadesetih, možda je u pitanju genetika a možda neke rane koje zatomljujem u sebi..No ni sijede nisu problem dok ih bude jer polako se i one rijede a Zinedine Zidane je na vidiku, poslijednji dani crnih uvojaka polako nadolaze.

Gdje su sada svi oni gelovi, voskovi i tro-vremenski taftovi?

Doviđenja češljevi, gumice i rajfovi…Dobar vam dan šilterice i mašinice za izbrijavanje, vremena globusa pristižu..

No da se tekst ne bi pretvorio u mušku odu ćelavosti koja neminovno dolazi ima tu i drugih “sitnica” koje me polako sustižu, upravo one stvari za koje mlad i nadobudan misliš da baš tebe neće nikada dohvatiti..Da se razumijemo, nisam ja još ćelav niti jako star no eto po prvi puta u dvadeset devet godina života doista u nekim trenucima osjećam da starim.

Po prvi puta neka prije jako poznata lica su sada samo nejasne konture koje ne mogu spojiti imenima, prezimenima, mjestima, polako gubim bitku sa izgubljenim vremenima.Sada mi postaje žao što neke stvari nisam upamtio bolje, što sam pustio da ih vrijeme nepovratno odnese zauvijek u ždrijelo zaborava.

Još kao srednjoškolac ostao sam fasciniran (pod utjecajem Marcela Prousta i “Potrage za izgubljenim vremenom“) terminom “izgubljeno vrijeme“, pa sam u ime toga jedno vrijeme čak kao kakav Robinson Crusoe pisao nadnevke ne bi li što više toga uspio spasiti od zaborava, no papir se izgubi, tinta se potroši i shvatiš da jedini dnevnik koji ostaje je onaj u glavi. Ljutilo me to što sami ne odlučujemo o tome koji trenutak ćemo pamtiti a koji će pasti u zaborav, nego po nekom nametnutom pravilu pamtimo samo jako dobre i jako loše trenutke, a one “obične” za vrijeme kojih smo također mislili, disali, plakali, smijali se, i kojih je bilo najviše jednostavno zaboravljamo.

Svjestan sam da taj rat sa izgubljenim vremenom gubim, no jednu večer prije nekih trinaestak godina ipak sam dobio jednu bitku, doduše malu, koja neće ući u anale niti priručnike vojnih ekspertiza, neće ostati nigdje osim u mojoj glavi..

Sjedio sam u vlaku na glavnom Zagrebačkom kolodvoru i kao mnogo puta do tada čekao da vlak krene put kuće, toga dana nije se dogodilo ama baš ništa, bio je to tako običan dan da ne može biti običniji. Nitko nije sjedio sa mnom, vlak je bio poluprazan, na semaforu je svijetlilo crveno svietlo i ja sam odlučio baš taj trenutak ukrasti zaboravu.

I uspio sam, evo sada mnogo godina kasnije sjećam se tog običnog dana, tog običnog trenutka, tog običnog crvenog svjetla. Nekome će sve ovo zvučati smiješno, glupo i nevažno, no ja sam sretan što sam uspio ukrasti taj nebitni trenutak iz gramzivih ralja zaborava i sačuvati ga dok me bude.


Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s