Kako sam popišao Jugoslaviju?

Bilo je to ljeto Gospodnje 1989 godine ako me dobro sjećanje služi. Ono sparno Panonsko ljetno popodne na jugu Bačke (tko ga je doživio zna o čemu pričam) kao da je netko stisnuo pauzu na Božijem daljinskom tamo negdje visoko pa proučava ravnicu kao ulje na platnu.Stariji su u to doba orali nebeske njive, sunce bi se razdragano smješilo visoko na obzoru, a mi bi klinci lunjali naokolo ne bi li kakvu sunčanicu ili nešto slično pokupili, kako bi moja baba stigla svaki put pripomenuti.

U to vrijeme je već naveliko “tamo neki” okupljao mase koje su padale u delirije kao na koncertima Elvisa tridesetak godina ranije, sivi mantili, bine i mikrofoni su postali dio svakodnevnice, crkve (pogotovo one stare švapske kuće za koje do tada nismo znali da su crkve) su bivale punije, a ja sam postao Hrvat.

Mislim drugi su mi govorili “ti si Hrvat” sa prizvukom sažaljenja u glasu, no kasnije sam shvatio da je bilo dobro dok to sažaljenje nije preraslo u nekakav bijes ničim izazvan bar sa moje strane, tako to ljetno popodne par tadašnjih drugara i ja dolutamo na nogometno igralište koje se nalazilo u neposrednoj blizini moje kuće, isto ono nogometno igralište koje će mjesecima kasnije postati lansirni poligon kalibara svakojakih vrsta projektila i čovjekolikih prispodoba.Pošto je sunce pržilo neumoljivo nije nam bilo druge nego sjesti na klupu za rezervne igrače koja je bila natkrivena pa je bio kakav takav hlad.

Sjediš i pričaš, smiješ se a nisi ni svjestan da su ti to poslijedni sretni trenuci koje provodiš u svome rodnom mjestu sa svojim drugarima od rođenja, kasnije shvatiš da na brdovitom Balkanu nitko ničega nije svjestan i nitko u ništa nije siguran, jer nakon što te tvoj mjehur prisilio da odeš iza kabine za rezervne igrače i piškiš “sve je otišlo u Hondurac” kako bi rekao Đole.

Na stražnjoj strani te plave kabine se raskrilila nekakva dvoglava neman, sa nekakva četiri slova u sredini i jebiga da barem nije bila od krede ili da moj jezik nije bio brži od pameti pa da nisam ostale pozvao da vide moje viđenje grba Republike Srbije (tada nisam znao kao ni oni značenje tog crteža) ne bi možda postao Ustaša, Tuđmanovac, Merčepovac, Vegetarijanac i šta ti je znam sve ne, kada se priča pročula i kada su roditelji “drugara” čuli šta je koljač mali sin od koljača velikog napravio svetinji njihovoj.

Jebiga tako sada zauvjek obilježen tim sudbonosnim mlazom dvadesetak godina kasnije negdje mnogo zapadnije shvaćam i prihvaćam svoju ulogu i odgovornost za rušenje mile Jugoslavije.


Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s