Kako sam postao krvoločan?

Moj pišalački pohod na same temelje SFRJ odnosno na suverenitet i dignitet njenih republika je dobio sasvim novu dimenziju u mjesecima koji su nadolazili, sve do svoje kulminacije krajem kolovoza 1990.g.

Nevjerovatno je kako čovjek malo zna o sebi jer do jučer si obični klinac iz obične obitelji nižeg srednjeg sloja, na vjeronauku si redovit u crkvi si redovit također (unatoč partizanskim filmovima koji su slučajno ili ne baš u vrijeme nedjeljne mise počinjali u sklopu one emisije «Dozvolite da se obratim» ), a već sutra sasvim nenadano bude se u tebi duhovi tvojih praotaca u očima ti se pojavi luđački sjaj i dobijaš nevjerovatan poriv da kolješ malu nekrštenu Srpsku decu.

Čudno?

Pa možda malo barem za tipove poput mene, jer do jučer sam bježao glavom bez obzira kada bi lokalni seoski koljač (e da je znao kako će mu zanimanje postati popularno narednih godina) došao zaklati ono jadno prase koje smo za to tovili cijelu godinu samo da ne čujem kako skviči, mislim bio bi licemjer kada bi rekao da bi mi to kasnije smetalo prilikom konzumacije onih finih čvaraka, švargli, kobasica, šunkica, slaninica ali opet mislim da nisam barbarin.

Premda nije me toliko smetalo to što su moji vršnjaci odjednom shvatili da je među njima odrastao mali hladnokrvni koljač koliko me smetalo to što sam ja zbog te činjenice trebao po njihovom razmišljanju vratiti se odakle sam došao, što mi je tada bilo teško za shvatiti jer došao sam iz Novoga Sada mali crven nabubren pa nisam znao kojeg bi efekta imalo to na geopolitičku situaciju da se ja vratim u Betaniju tj. Novosadsko rodilište.

E da sam barem znao tada pola onoga što znam sada, mislim ne bi se puno toga drugačije odvijalo ali bi barem imao nekakvu osobnu satisfakciju znajući da nisam imao gdje da se vratim jer sam bio jedan od rijetkih čiji je djed, pradjed i pra pradjed bio ratnik paorskog srca za razliku od ovih đilkoša koji su bili mene spremni vraćati odakle sam došao, a djedovi im još opanke nisu skinuli (ne zato što nisu htjeli nego se zapeklo ljudima od duge vožnje, puno ljudi mali vagoni) od 1947.g.

Na koncu konca ipak su me poslali tamo gdje nikada nisam bio, a oni su ostali tamo gdje su došli najveća ironija u svemu tome je ipak to što su mi na neki način učinili uslugu, a da toga nisu svjesni jedino što je ostao gorak okus nepravde nakon svega.

Izeš sliku nigde jedra na vidiku“….


Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s