Klikeri

Duboko u meni ispod nespretno navučenog plašta cinizma, ironije, bunta bez razloga, atipičnog humora, vjerovali ili ne sjedi starac. Starac u duši, romantičar po defaultu ( rekli bi menadžeri i geekovi razni), volim putovati no još više se volim vraćati..

Ne znam valjda se čovjek takav rodi, lutalice u duši su u vječnoj potrazi svoje obećane zemlje, svoga obećanog mjesta gdje će se u konačnici skrasiti i naravno da to mjesto nikada neće pronaći i naravno da to mjesto ne postoji, postoji samo nemirni duh i želja za nedostižnim..

Osobno ne volim lutati, možda se radi o evidentnom nedostatku samopozdanja (rekao bi moj prijatelj : «Moraš popiti tri pive da možeš komunicirati sa ljudima»), jer nakon što stvorim svoj mali svijet poznatih mjesta, poznatih ljudi, navika, jednostavno na svakom drugom mjestu se osjećam stranim tijelom..

Zbog toga se smatram starcem u duši, namćorastim starim zvocalom koji na svaki novitet reagira skepsom, sve što mi je nepoznato prvo malo gurkam štapom da se uvjerim da ne grize, dugo mi treba da nešto ili nekoga prihvatim, da se otvorim..

Volio bih da nisam takav, već sam pisao, to je ona tamna strana Dunava u meni, ona hladna neistražena dubina, koje se i sam ponekad bojim. Ljudi me iz razloga istih prečesto krivo shvaćaju, prihvaćaju ili ne prihvaćaju, reklo bi se «težak karakter», najteži za sebe vjerujem..

Nema linearnosti u cijeloj ovoj priči koju pričam, to su oni unutarnji monolozi koji nadolaze bez voznog reda i redoslijeda, jedan trenutak sam tu a već drugi tren u glavi mi klikeri, smiješno sada to zvuči, klikeri (pikule) kao klinci smo se sa njima često znali igrati, bački ravničarski olimpijski sport, padnu mi napamet klikeri i ne bi to bilo ništa strašno da me potom ne obuzme osjećaj nekakve euforije i sjete..

Ej klikeri brate, pa kako sam to mogao zaboraviti, oni prozirni stakleni (avlijaneri) manje tržišne vrijednosti i naravno oni bijeli keramički raritetni, kakve su to borbe bile, kakav žar, kakva uplakana, prašnjava, zamusana dječija lica, lica gubitnika sa klikeraškog megdana, dok se pobjednik ponosno kesi sa ona tri mliječna zuba i okom odmjerava dobiveni ratni plijen..

Pitaj Boga gdje su se otkotrljali, kao i mnogo čega drugog što se otkotrljalo, znam da se opet vrtim na istom ringišpilu, isti izlizani konjić i isti poznati krug, valjda će jednom naići neki cigo naherenog šešira i zlatnog zuba, da mi kaže : «Ajde mali silazi nije ovo više tvoj ringišpil», da će ugasiti motor, isključiti muziku i svijetla, spustiti zastor, da će završiti predstava bez kraja, neka netko drugi zajaši ulogu glavnu…

Jednom će tako biti, valjda, kažem teško se čupam još teže se sadim, stari namćor u duši, jebiga tako valjda mora biti, sa dušom se rodimo sa njom ću i gore kada dođe vrijeme za to otići…

Samo se nadam da gore nema jebenih ringišpila


Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s