Odlazak

Ono što nam je godinama visilo kao mlinski kamen nad glavama konačno je došlo na svoje,nakon što je zadnjih par mjeseci postalo neizdrživo otišli smo..

Nisam nikada kukao,proklinjao sudbinu niti smatram kako imam razloga za takvo što jer kasnije sam sretao ljude iz Vukovara i iz nekih drugih gradova pred kojima bi me bilo sram iskazivati bilo kakvo nezadovoljstvo ili glumiti bilo kakvu žrtvu…Meni su neki zli ljudi i neka zla kob ukrali dio djetinjstva dok su mnogi od njih ostali bez svojih najmilijih a to je žrtva koju osim njih samih nitko drugi ne može razumijeti…

Ponekad me jedino uhvati sjeta jer od svega ljepoga,svih rođendana, kirvaja, proslava, odlazaka na Dunav ostala su samo blijeda sjećanja,fotografije koje su ostale prikazuju lica nekih meni nepoznatih ljudi koje kao da nisam niti poznavao dok su mi neke ružne uspomene urezane u pamćenje kao da su se netom zbile..

Živo se sjećam posljednjih dana ludila kada su nam na dvorišna vrata banule spodobe kao iz nekog vremeplova,izgledom kao da su upravo stigli sa neke Durmitorske gudure,bradati,neoprani,nakićeni svom mogućom četničkom ikonografijom koja se u to vrijeme mogla nabaviti na Šabackim pijacama…Zamislite tih “hrabrih” pet srpskih “heroja” došlo je pred moju babu,majku,tetku i mene klinca od jedanaest godina,sa automatskim puškama tražiti moga oca koji na sreću nije bio prisutan…Nakon što su uspjeli uplašiti žene i dijete (s tim da im je tetka unatoč svemu rekla svoje) udaljili su se u nepoznatom smjeru krenuvši vjerovatno u neke nove “herojske” podhvate…

Jedan od njih je na odlasku ocu ostavio pisanu poruku odnosno nekakav broj telefona koji otac naravno nikada nije nazvao,potpisao se nadimkom po kojem je otac prepoznao bivšeg kolegu dok su služili vojni rok dvadesetak godina ranije u Gospiću…

Već neko vrijeme smo spavali na podovima umjesto u krevetima,zbog čestih prijetnji i sve češćih slučajeva bacanja bombi i rešetanja prozora onih koje su smatrali nepodobnima…Ko za vraga baš smo nedavno ja i buraz (tada trogodišnjak) dobili krevete na kat koje gotovo nikada nismo upotrijebili a sjećam se da mi je baš zbog njih teško padalo to spavanje na podu…Za to vrijeme ona “našaJNA već je uveliko gomilala teško naoružanje i ljudstvo (mislim da se radilo o zloglasnom Novosadskom korpusu) na obližnjem nogometnom igralištu i poljima oko njega,kao da ih sa druge strane čeka sva sila ovoga svijeta a ne jedan običan grad…

A ljudi? Ma ovce ko ovce trče pred njih zasipaju ih cvijećem nose im hranu i piće,sve u svemu “parada pijanstva i kiča” kao da su ih ovi došli braniti od nekoga , a ne ubiti jedan grad..Pitam se često jel ih bar sramota pogledati preko Dunava nakon svega,da li spavaju mirno noću nakon što su đavolu odškrinuli vrata…

No nebitno je sve to sada,sitnih duša je bilo i bit će ih dok je i svijeta,uzdam se samo u neki viši sud koji će nam svima suditi…

Pa onda brate svakome po zasluzi…

Osobno na svu sreću nisam ostao gledati taj užas nakon prve ispaljene granate,otac (koji je u međuvremenu proveo neko vrijeme u zatvoru ali to je priča za neki drugi put) je zamolio jednog od rijetkih prijatelja koji mu tada nisu okrenuli leđa,da nas odveze u Novi Sad kod prijatelja,prvenstveno dobrih ljudi pravoslavaca a nakon toga nas je put odveo dalje…

Znam se često nasmijati kada vidim koje sam stvari strpao u ruksak da ih ponesem sa sobom kao nužne, sve se događalo brzo i nije bilo vremena za ne znam kakva spremanja, tako da sada u vitrini ponosno stoji kolekcija knjiga: “Svetski klasici dečije kniževnosti” na ćirilici mislim da to dovoljno govori o tome koliko sam znao šta se uopće događa te kuda idem i zašto…Mjesta u torbi je bilo još za atlas svijeta srećom na latinici i jedan mali privjesak prase sa mornarskom kapom i to bi bilo to,u pet minuta spremio sam čitav dotadašnji život u školski ruksak…

Možda da sam znao da se više neću vratiti možda bi okrenuo glavu poslijednji put a ovako nisam učinio čak ni to, a ruksak ma ruksak bi bio istog sadržaja jedino sam u to siguran…


Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s