Pena

Svibanjsko jutro tiho..zrake sunca polako obasjavaju horizont sve tamo prema “tvrdoj” šumi..

Kao i mnoga jutra do tada Šonji Baći svojim hrapavim ratarskim rukama umiva lice na česmi pokraj stare zemljane kuće u kojoj mu se još pokojni pradjed Zoltan rodio tisuću osamsto i neke.Lice prepuno brazgotina još od onog kirvaja od prije deset godina kada je popio više nego što je trebao pa pod šatorom negdje oko ponoći izjavi ljubav Veri Stamenković što i ne bi bio neki skandal da se Vera nije dan prije zaručila za onog brkatog Miću iz atara koji nije baš imao razumjevanja za kombinaciju alkohola i romantike na Šonjijev način..

Kažu ljudi da se nije čak ni branio “jebiga šta sam mogao kad sam znao da sam kriv” govorio je nakon toga i nije čak ni do Baslera doktora htio ići da ne bude čovjeka u to doba zbog budale nego je uzeo krpu zalio je rakijom malo po krpi malo u sebe i polako kući krivudajući sokakom pokraj škole sve to arterskog bunara pa druga kuća lijevo i samo moli Boga u sebi da ne promaši kao zadnji put pa kod stare Mariške ne uleti u spavaću sobu a jadna žena i onako skrenula pod stare dane pa je pomislila da se pokojni Stipa vratio sa onoga svijeta..

Smirio se tek kada se izvalio na poznatu komodu u svome predsoblju gdje je zaspao obuven i obučen dok ga ujutro sunce kroz mali prozorčić nije probudilo…Poslije tog događaja nije neko vrijeme izlazio u selo među ljude čak ne toliko od sramote koliko mu se nije dalo svakoj seoskoj torokuši prepričavati što se točno dogodilo i ko je koga prvi napao i zašto…

Mati Agneza je umrla tri godine poslije oca Šandora tako da je već petnaest godina živio sam i sa trideset i pet godina na leđima nije mu bilo lako nositi breme neženje i seoske niškoristi kakvom su ga mnogi smatrali..Zemlju nije prođerdao iz razloga što nije ni imao šta za prođerdati ako se ne broji onih par saksija zemlje iz kojih su virili sasušeni filandedroni a za život je zarađivao kao nadničar kod lokalnih zemljoposednika..Daleko od toga da je bio lijen ali kada jednom dođeš na zao glas teško je sprati ljagu sa imena pogotovo ispred ovih što su imali i više od njega putra na glavi sa svojim nemoralom, bludničenjem i prevarama a njega su sudili kao penu I propalicu ali nitko nije ni tvrdio pa tako ni Šonji sam da je život fer prema svakome..

Kada nije radio i kada bi trijezan bio volio je odlaziti na Crvenu ćupriju mirni dunavac nedaleko od sela,nije pecao nije se ni kupao samo bi sjedio sa onim slamnatim šeširom na glavi i promatrao sklad u neskladu koji je vladao na površini…

To ga je smirivalo, odmaralo čak više od sna bila je to mirna luka njegovim mislima njegovom umornom pogledu..Nije bilo galame nije bilo više, jače, bolje nije bilo velikih trbusina, usnih šupljina prepunih karijesa iz kojih je vonjao nesnosan smrad, nije bilo masnih podbradaka koji su visili sa tustih svinjskih glava seoskih zajedljivaca i cinika i zbog toga je volio taj mir te lopoče taj kreket žaba to zujanje kukaca taj miris močvare.

Iako se to jutro umio poželio je učiniti to još jednom jer bilo mu je već pomalo vruće, prišao je vodi kroz gustu trstiku niz nasip i odjednom mu nešto nije dalo da stane da se vrati..

Mirno je ušetao zaronio glavu duboko samo je šešir ostao plutati na površini..

Nije se vratio..

Nije imao zašto..

Shvatio je da ne može promjeniti svijet zato je promjenio sebe…


Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s