Zadojenost

Puno puta do sada u ovom mom bijednom životu znao sam prisustvovati raznim društveno-zabavno-sportskim manifestacijama, o kojima bi narednih dana u tisku čitao osvrte, kritike i razne recenzije, često bi se znalo događati da se zapitam jesmo li ja i npr. Miljenko Jergović gledali isti događaj, jer njegovo viđenje pojedinih situacija nije se podudaralo sa onim čemu sam ja bio živi svjedok.

Nakon što bi pročitao kolumne Miljenka Jergovića, Jurice Pavičića, Denisa Kuljiša i sličnih mega-umova i moralnih vertikala, poslovično bih postajao ratoboran i pljuvački nastrojen spram navedenih persona.

Denisa Kuljiša bi apostrofirao kao “masnu nakupinu sa glavom nerasta“, Jurica Pavičić bi postajao “splitski troprsti orangutan“, a Miljenko Jergovićsimbioza glavatog gusara i neprcane kratkodlake australske vjeverice“, nevjerovatna bi bila moja preobrazba iz relativno normalnog mladića u kasnim dvadesetima, pretvarao bih se u zadojeno/zatucanog fašistoidnog nacionalističkog ustašoida..

Da se čovjek naježi uglavnom..

No jučerašnji večernji izlazak bacio je sasvim novo svjetlo i otvorio neke nove horizonte mojim pogledima i razmišljanjima.Postoje oni trenuci u životu kada vam se pojavi upitnik iznad glave, kada imate osjećaj da se sve u što ste do tada vjerovali izokrenulo, osjećaj koji vas dovede do toga da se zapitate: “Bože zar doista nisam šumu od drveta vidio?” ili “Bože i sudbo kleta, zar sam to doista ja!?”, a sve to biva popraćeno strašnim gotovo demonskim urlikom..

Naime moja dva prijatelja i ja smo sinoć pohodili jedan glazbeno scenski spektakl koji je ujedno bio i moto susret, čitava manifestacija se odvijala u kompleksu napuštenog pilarskog postrojenja tj. pilane.Sve je mirisalo na još jednu normalnu, pomalo dosadnu večer, barem je mirisalo tako meni naivnom telcu kako se nakon niza nevjerovatnih događaja, zaključaka i podudarnosti pokazalo.

Eh Miljenko, Denise i Jurice sad tek vidim svijet kroz vaše oči pravedničke.

Prva indicija da i nije sve tako bezazleno i naivno bio je jedan motorista koji je pred ulazom prohujao pokraj nas nosivši na glavi onaj stari “švapski” šljem, no nama je u tom trenutku to čak bilo i simpatično (o naivne ovce, sudba vam se crna piše, usud vaš svaku dobru znamen briše).Sljedeća postaja na tom putu preobraćenja mog zločinačkog uma ka pravedničkom bijaše nastup zvijezde večeri i njegov stih “za dom umrijeti” (i ne nije MPT taj ogavni zatucani, krezubi neandertalac, radi se o jednom novovalnom izvođaču koji je devedesetih skladao par domoljubnih napjeva), u tom trenutku već su se polako oslikavale konture sumnjičavosti spram čestitosti tog skupa.

Nedugo nakon tog ustašoidnog napjeva, prijatelj mi uperenim prstom, zabezeknutog izraza lica, iskolačenih očiju, pokaže na samo par koraka od nas stacioniranu mobilnu agregat/hladnjaču, na kojoj piše Schwarz (za one koji ne znaju Mladen Schwarz je ultra desničarski hrvatski nacionalista).

Dragi čitatelji nakon tog trenutka stvari su prestale biti smiješne, razgoračenih očiju sam se okretao oko svoje osi primjećujući bezbroj žena i muškaraca u kožnim uniformama sa malteškim križevima na leđima (prije sam takve križeve viđao isključivo u ratnim filmovima na nacističkim vozilima i avionima), sada već slobodno mogu priznati da nam se šupak stisnuo.

Moje zaslijepljene oči sada su konačno pravednički progledale, tiho sam rekao prijateljima: “Drugari, pa mi se nalazimo usred kanibalističko-fašističkog ustašoidnog orgijanja!”.O kakvi su to izopačeni umovi, jer ona pomenuta agregat/hladnjača je osim za proizvodnju električne energije i hlađenja mesa (ne želim niti nagađati kakvog i čijeg mesa, najteže je to pogodilo prijatelja koji je netom prije pojeo hot-dog, odnosno barem je mislio da jede hot-dog) služila i kao pokretač one mašine za paru, kao dodatak scenskom efektu, a dotična para je smrdila vjerovali ili ne, po ljudskom izmetu.

Nakon tog saznanja panika je dosegnula svoj vrhunac, hangari između kojih se sve to odvijalo su nas počeli sablažnjavati, isto kao i visoka metalna ograda koja je sve to okruživala.Ograda je bila većim dijelom osvijetljena, a stražari su se šetali duž nje, ugledavši jedan ne čuvani dio ograde viknuh: “Drugovi juriš!“, nekako smo preskočili ogradu i trkom se zaputili prema svjetlima grada u daljini, užasan osjećaj gađenja nas je prožimao, prijatelj se pokušavao riješiti hot-doga, a ja sam pogledom tražio mjesto na kojem ćemo konačno biti sigurni.

Eto da ne dužim više, tako je otprilike izgledao koncert Jure Stublića i grupe Film u Dugom Selu, sada kada ga gledam pravednim Jergovićevsko-Kuljiškim očima, da sam nedaj Bože ostao zadojen bio bi to još samo jedan obični koncert na kojem su se doista skupljali motoristi (neki od njih sa uobičajenom bikerskom ikonografijom, između ostalog i malteškim križevima), a Jura je odpjevao “Bili cvitak“, agregat je bio prastari austrijski kojeg je neki “gastarbajter” dovukao, izmet je doista na trenutke smrdio iz obližnjih kemijskih WC-a, prijatelj je zaista pojeo loš hot-dog za dvanaest kuna, redari su zaista pazili da netko bez karte ne bi preskočio ogradu.

No Miljenko hvala ti!

Slijedeći put kada kažeš kako HTV podupire “fašističko orgijanje” dok prenosi utakmicu hrvatske nogometne reprezentacije ili daje snimku Thompsonovog koncerta, neću te nazivati “glavatim gusarem sa tijelom neprcane kratkodlake australske vjeverice“, nego ću pobjedonosno ustvrditi da sam i ja konačno progledao, sada znam koja je prava strana pa sam stoga i ja od sada uvijek taj koji je u pravu, baš kao i ti dragi moj Miljenko.


Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s