Katakombe

„Kosa mi se na glavi diže
i strašno me ljuti
kada vidim da idioti
postaju cijenjeni ljudi
u novinama neki frajer glasno trubi
zaboga recite narodu
da se javnost buni…“                                 

Napisao ovo (pa kasnije sam sebi pljunuo u usta, više puta) jednom davno veliki pjesnik Balkana.No nisam više u tim godinama kada sam zapjenjeno tumačio J.B.Štulića „nevjernicima“, kada sam ga smatrao „buntovnikom sa razlogom“, vremena kada sam htio biti baš kao on. Sada samo sa sjetom i smiješkom gledam na svoje školske bilježnice, na svoje ormare oblijepljene strašno važnim porukama, naputcima i uputama kako mijenjati svijet.
Uštrojilo me brate..
Stih kojim započinjem tekst više ne tumačim na glas, ispao bi smiješan, zapjevušim ga ponekad onako sebi za dušu, pjevušim ga u općinskim hodnicima u kojima osjećam jezu koju kod zubara nisam osjećao ni kada sam znao da će mi brusiti zub do korijena bez anestetika, pjevušim ga u tim katakombama nerada gdje začahurene i uhljebljene ličinke, dobro ugojene u toplini svojih čahura, držeći Svevišnjega za bradu kroje sudbinu nas malih i nevažnih kukaca.
Davno sam se prestao zamarati krupnim ribama, odavno sam shvatio da se svijet vrti isto i sa mnom i bez mene, veliki planovi još većih glava konstruiraju se, propadaju ili postaju stvarnost bez obzira na moj sud o svemu tome, davno mi je iz guzice u glavu stiglo pismo u kojem piše kako je pravda relativan pojam ovisno o tome tko je kroji, no kako sam uspio doći u situaciju da su i male ribe postale za mene velike, kako sam došao u situaciju da sam goloruk, kako sam se doveo u situaciju da ne postoji mehanizam kojim bi se mogao boriti za „svoju“ pravdu, onu malu sitnu „pravdicu“ za moja mala sitna „prava“?
Ne znam..
Karavane prolaze a ja više ni ne lajem, zarežim katkad al u sebi, prečesto se osjećam kao da sam pijan, na nasapunanoj dasci usred olujnog mora po noći, teško mi ide u glavu činjenica da moram uraditi nekome nešto što ne bi htio da taj „netko“ uradi meni, ma nije sada tu riječ o crkvi, obitelji, školi koja me tome učila, jednostavno taj nagon koji bi me trebao tjerati da uzmem sebi i da zaštitim prvo sebe, taj nagon jednostavno u meni ne postoji, a bez tog predatorskog nagona čitav život si osuđen na trpljenje nepravde i skupljanje mrvica sa kojima moraš biti i više nego zadovoljan.
Vjerujem da taj egoistički nagon postoji u čovjeku od samih početaka ljudskoga roda, kod nekoga izraženiji kod nekoga manjeg intenziteta, no upravo tu bi na snagu trebali stupiti ti zakoni, zakoni u službi pravde koji bi izjednačavali i davali jednake mogućnosti i prava, kako predatoru tako i žrtvi. Žrtva je teška riječ ali ne nadolazi mi druga koja bi jasnije opisala i ocrtala situaciju u kojoj lokalni općinski činovnik ima tu moć da mi doslovce uništi život i uskrati egzistenciju.
Kako?
Nepotrebna šetanja od ureda do ureda, podcjenjivački odnos spram stranaka, vidna nezainteresiranost, očekivanje mita za ostvarivanje prava koja su mi zakonom već zajamčena, sve su to „sitnice“ sa kojima se prosječni čovjek svakodnevno susreće u katakombama nerada, prosječni čovjek sve to trpi i smatra to normalnim. Jednom u svojoj glavi sam odlučio ne biti dio tog prosjeka, samo u svojoj glavi. Maštanje i razmišljanje, ta imaginarna pobuna u mojoj glavi bila je kratkoga vijeka, vrlo brzo došao sam do zida, zida sazdanog od neprekinutog lanca uhljebljenih ličinki ogrezlih u mito i korupciju, zida koji se proteže svim institucijama upravljačkog mehanizma, zida koji u konačnici dopire do izvora moje trenutne egzistencije, dopire do tvrtke u kojoj radim.
Nakon tih spoznaja i treska glavom od zid nameću se dvije opcije.
Opcija prva je ta da budem u očima nekolicine narodni heroj i da se pobunim protiv nepravde, da svjesno ugrozim vlastitu egzistenciju i ugrizem ruku koja me hrani, u onom kratkom periodu života dok te bankari nisu uzeli pod svoje, dok samo tvoja usta čekaju da ih nahraniš ta opcija još donekle ima neku šansu, samo što u tim godinama najmanje razmišljaš o pravdi i nepravdi, u tim godinama karavane prolaze a ti ne laješ jer ih ne vidiš.
Opcija druga je većini najprihvatljivija opcija, šuti i trpi , ako možeš i uhvatiš priliku onda im se prikloni, na nepravdu okreni glavu i gledaj vlastita posla, uštrojen si i svjestan si toga i to je dobro jer manje ćeš glavom lupati u zid, karavane prolaze a ti se vuci iza njih i kupi mrvice koje ti bace.
Prije točno 65-et godina George Orwell je napisao za mene najdojmljiviji, najiskreniji, najbolji roman, kao neku odu ljudskoj pokvarenosti, odu ljudskoj slabosti i nesavršenosti, roman koji mi puno toga pomaže lakše prihvatiti, nije Orwell niti prvi niti zadnji koji je to shvatio i dijagnosticirao, no nekako mi njegova personifikacija svinja najviše odgovara ljudima koje srećem u katakombama nerada, ljudima koji su nas u naše ime zajašili i ne silaze a najgora spoznaja nalazi se u tome da bi većina nas sutra uskočila na njihovo mjesto i sama zajašila dojučerašnje supatnike i tako u nedogled, opet jebeni ringišpil u središtu ljudske farme.
              “Slobodnih mjesta ima samo gdje šljakeri rade
                          Svi bi u birokraciju, tamo su bolje plaće
                          Produktivnost ima svoje ekonomsko opravdanje
                           Zašto da prolijevam znoj kada dobijam manje.

                           Pijem kavu danas barem dvadeset puta
                           A efektivno radno vrijeme mi nije ni pet minuta
                            Ne nerviram se mnogo, učim dikciju
                            Sa odgovornima ću sprovesti jednu dnevnu akciju.”


Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s