Raštika

Lijepi dio moga djetinjstva obilježile su Bačke ravni, suncokreti, žito, kukuruz i naravno Dunav, druga polovica mojih uspomena iz djetinjstva vezana su uz jedno sasvim drugo podneblje, podneblje totalno drugačije, drugi mentalitet, druge navike, podneblje meni jako dragih ljudi, podneblje lijepih uspomena.

Hercegovina, ljeta u Hercegovini.

Suncokret, livade, Dunav, zamijenili bi krš, smokva, maslina, za mene je to bila druga planeta, moje bose noge nažuljane kamenjem u pokušaju da pratim ritam i staze lokalne djece, dobri ljudi, nasmijani ljudi, možete tvrditi da sam subjektivan no toliko smijeha i radosti nisam sretao u Vojvodini, ne srećem ni sada u Zagrebu, toliko dobronamjernosti, toliko otvorenosti i pristupačnosti koja je u Vojvodini bila nepojmljiva, nije mi bilo teško zavoljeti taj kraj i te ljude.

Sudbine i životi tih ljudi prožeti su svime, samo ne sa otvorenošću, pristupačnošću i dobronamjernošću drugih ljudi spram njih, moja baba, odnosno njeno djevojačko prezime, njeno porijeklo, izazivali su sve samo ne dobronamjernost i otvorenost drugih ljudi, moj otac rođen 1954-e godine, moj otac je majčino porijeklo nosio kao otegotnu okolnost, kao grijeh.

Možete se sada smijati i čuditi urbani rasisti, možete podsmijehom prati ljagu sa vaših sramotnih kažiprsta ispunjenih predrasudom, predrasudom najgore vrste, predrasudom spram prezimena i porijekla, možete svoj urbani rasizam smatrati opravdanim jer tako vas uče, tako vas odgajaju.

Imao sam jednog djeda i jednog dida, jednog paora, inteligentnog paora, dok su konji vukli topove on je tada govorio nekoliko jezika, dok je pismenost bila kao djetelina sa četiri lista on je čitao, pisao, ime sam dobio po njemu, nisam ga nikada stigao upoznati, godina moga rođenja bila je godina njegove smrti, stigao me je vidjeti nekoliko puta, kažu mi da imam neke njegove manire, neke njegove pokrete, grob mu je daleko, otići ću jednom nadam se, kada skupim volje, snage ponajprije.

Drugi je bio “did“, moj did iz Hercegovine, brat je dobio ime po njemu, dida sam stigao upoznati za razliku od djeda.

Klasična sudbina čovjeka iz “ustaškog gnijezda” kako im tepaju urbani rasisti, dida je sa svojih sedamnaest godina otišao u ustaše, sad namjerno ili slučajno nije niti bitno, prošao je križni put, vratio se, sudili mu nisu nikad, ako ne uzimamo u obzir kao sud to što nije bilo kuće iz koje netko nije ubijen, što od ruke ustaša što od ruke kasnijih pobjednika partizana, ako maltretiranje obitelji, oduzimanje kukuruza, stoke ljudima koji su time prehranivali velike obitelji, ne uzmemo kao kaznu, kao prijeki sud.

Svu braću je izgubio, velika obitelj, zatvorena vrata na svakom koraku, jedini izlaz tuđina.

Progutat ću sve to, shvatit ću da se za neke postupke katkad moraju prihvatiti posljedice, no neću shvatiti niti prihvatiti biljeg na potomcima moga dida, biljeg na čitavom jednom narodu, biljeg, osudu, predrasudu, odbacivanje jednog naroda.

Neću prihvatiti da netko gangu trpa u isti koš za zločinom, primitivizmom, cajkama, šljamom, neću prihvatiti da je lopovluk,rodijaštvo“, “korupcija“, obilježije i izum toga naroda, neka mi urbani rasisti nabroje imenom i prezimenom zločince i lopove, hoštaplere, mafijaše pripadnike toga naroda, pa ću ja početi nabrajati “polančece“, “korade“, “čačiće“, “rončeviće“, “liniće” i svu silu “urbanih” domaćih hoštaplera i lopova, uglađene gospode, gospode prepune finih manira, gospode “finog“, “čistog” porijekla.

Imao sam tu sreću u životu da sam živio u preljepoj Vojvodini i poznavao neke jako dobre, čestite ljude, imao sam tu sreću da sam imao priliku upoznati preljepu Hercegovinu i ljude u njoj, imao sam tu sreću da sam upoznao lijepi Zagreb i dobre ljude u njemu, imam li stoga kredibilitet i pravo da se bunim, ljutim, branim te dobre ljude, te dobre navike, da branim tezu da kukolja u žitu ima svugdje barem podjednako?

Zapadna Hercegovina je 45 godina bila zrakoprazni prostor, odbačena, obilježena, jesu li se kada urbani rasisti zapitali kako je ta činjenica, taj odnos utjecao na ljude koji su tako živjeli?

Ma zašto bi se pitali, ta Vi ste čisti, Vaše krasne bijele ruke, Vaša krasna plava krv, Vaša krasna glazba, Vaši krasni običaji, sve vas to čini uzvišenijima, superiornijima spram “dinaridsko-kamenjarskih” plemena, manje inteligentnih, nesposobnih apsorbirati manire urbanog svijeta, kojem Vi gospodo draga prirodnom selekcijom, rođenjem pripadate.

Neznanje je doista majka svih zala.


Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s