Recenzija albuma "Ludilo"

Album Ludilo četvrto je po redu studijsko izdanje outlaw lo-fi rock blues folk punk benda koji se krije iza imena Olovni ples.

Na samom početku valja pripomenuti kako se iza ove hrpe žanrovskih usmjerenja i podjela, zapravo nalazi velika stvaralačka strast i težnja za konstantnom ekspanzijom glazbenih vidika i granica. Kalup je ono što ovom bendu nikako ne leži, samo konstantni napredak i stalna potraga za “savršenim” zvukom i stihom čini ovaj bend živim, ponajviše zbog tog pomicanja granica album “Ludilo” predstavlja možda ono najbolje što je Olovni Ples do sada iznjedrio.

Prvi dojam nakon slušanja “Ludila” možda je najbolje izraziti kroz jedan citat iz Bhagavad-gite:

Kada počinim grijeh – zažalim,
a kada ne počinim – zaželim.
U oba slučaja patim, jer sam podložan dualnostima
koje me sa dna doline bacaju na vrh klisure.

Čitav album prožet je tom dualnošću i previranjem, u kojem se izmjenjuju Stipe kao urlik i Tomislav kao šapat, isprepliću se baš poput grijeha i pokajanja, svaki tražeći mjesto za sebe.

Sam početak albuma možda je i najbolji pokazatelj tog koncepta, “Intro” i “Ludilo” otvaraju album, iste riječi a različiti smisao, riječ je o stihovima Menlave Rumija, perzijskog pjesnika iz 13. stoljeća.

Stipe ih u uvodu interpretira na sebi svojstven način, pomalo groteskno i zastrašujuće uz minimalističku glazbenu pozadinu harmonike koja unosi dah cabaretskog tužnog pajaca u izvedbu. Nakon pomalo zlokobnog uvoda kreće “Ludilo” u izvedbi Zokija, glazbena pozadina je sada akustična gitara, a Zokijev pomalo šanjsonerski vokal donosi dašak nade i mira suprostavljajući se strahu i grotesknosti sa početka.

Umjesto o suprostavljanju, zapravo se radi o nadopunjavanju dva različita pogleda i dvije različite emocije prožete u istom stihu, zasebno zvučale bi dobro, ovako spojene interpretacije zvuče moćno.

LiliIvana Rogića Nehajeva, pokazuje svu onu strast i pozitivnu ludost karizmatičnog Stipe Periše, svu onu njegovu težnju ka artističkom noir izričaju koji ove inače ljubavne stihove dovodi na granicu burleske, sa svojim frenetičnim i satiričnim ” Lili, Lili..” uz pratnju harmonike čiji zvuk kao da dopire iz blatnog rova kod Tannenberga 1914 godine , pjesma koja budi strast u slušatelju, melodija koja tješi vojnike, projecira slike sreće, tuge, suza, smijeha, straha i smjelosti.

Kako pamtim svoju majku” i “Tango” istog autora Ivana Rogića Nehajeva, donose nam blues na album, dok se prva pjesma oslanja na pripovjedački ton sa natruhama nostalgije u stihu koju vješto prepričava Stipe, “Tango” nam donosi punokrvni električni blues rif i vraća nas na neke ranije radove benda, mogao bih čak reći kako se radi o tipičnoj pjesmi Olovnog plesa.

Specifičnost albuma svakako je nedostatak bubnjeva kao instrumenta, premda je zbog dubine i raspona koju pruža interpretacija, harmonika, gitara i mnoštvo improviziranih zvukova u pozadini to teško svrstati među mane, na numeri “MetarmofozaSlavka Mihelića, gostuje Bojan Rađenović svirajući gitaru i daraljke, Boki je inače standardni bubnjar benda na live nastupima i ranijim albumima, dok u ranije spominjanoj pjesmi “Ludilo” sudjeluje Vjeran Pavlović na bas gitari, harmonikaš na albumu je Tomislav Zorić koji ujedno duži i akustičnu gitaru u bendu, a Stipe ipak vjeruje u elektriku.

Autorska stvar Stipe Periše nosi naziv “Što sam ja tebi“, zgodan rif koji prati klasični blues back vokal za koji je zadužen Zoki, pjesma koja pokazuje Perišu kao umiješnog autora “Etiopijo smiješna si ti ne znaš što je glad..“, tko je ikada nesretno ljubio shvatit će bit, u svakom slučaju navijam za više autorskih dijela jer baruta u starom punkeru očito ima.

Đuro Sudeta kada je pisao svoje “Mrtvo sunce” čisto sumnjam da je znao da će u nekim budućim vremenima neki tip koji se pali na Dylana napraviti od tih stihova sanjivu baladu, sanjivu ali punu svjetla i nade, bezbrižnu, laganu rock pjesmu, koja u svoj svojoj jednostavnosti i tri akorda, skriva sav talent onoga koji je izvodi, pomalo šansonjerski onako kako to Nevjerni Tomo najbolje zna.

Šećer ne dolazi uvijek na kraju, dolazi “NoćĐure Sudete u interpetaciji Zokija, za mene daleko najdojmljiviji stihovi na cijelom albumu, gorčina i ravnodušnost jednostavno lebde u zraku “vrh šume mjesec umire u oblacima zamotan..“, na zadnjoj stanici da sjednem na tlo, umoran iz džepa izvučem muzičku kutiju sa kraja 19 stoljeća, prašnjavu od godina, umornu od sviranja, ovaj bi ritam zrakom odzvanjao..

Na koncu, kada zatvorite muzičku kutiju na kojoj u šahu pješak stoji, ostaje sjeta, nostalgija, naprosto tuga, ostaju emocije zarobljene u devet glazbenih brojeva koji odišu strašću i iskrenošću, devet glazbenih brojeva koje nećete čuti na Anteni i Narodnom jer tamo emocija strani pojam je, ovo je album duše i osame, neka tako i ostane.

Napomena: Besplatno preuzimanje OVDJE!


Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s