Dotepenec

Dotepenec, to sam ja.

Moji dragi domaćini Dugoselci, zvali su me “dotepenec” u prvih nekoliko godina moga života nakon odlaska iz Bačke i dolaska podno Martin brega.

Ja sam njih zvao “pijani zagorci“, kao odgovor na “dotepenec“, izraz koji mi je zvučao dosta podcjenjivački (a i bio je takav). Oni bi zanemarili pridjev “pijani“, ali “zagorci“!!??

Vrag ti mater zjebi i z zagorcima, mi sme prigorci dotepenec neotesani!

Ok.

Pijani prigorci.

Na to će drugi :

Kaaaaj, vrag ti mater zjebi, samo oni prek glavne ceste pri Martin bregu su prigorci, mi ispod glavne ceste sme posavci.

Za one iza brega nisam ni pitao, nisam ih ni sretao, ne znam postoje li uopće, navodno ih se može vidjeti ponedjeljkom na sajmu, ali ja ne idem na sajam. Valjda su oni zagorci.

Nisu me baš voljeli, a nisam ni ja njih. Oni mene jer sam došao kod njih, a ja njih jer sam došao baš kod njih. Znam, zvuči komplicirano sa puno ovih “njih” i izgleda kao nepremostiva prepreka, ali..

Ubrzo nas se toliko “doteplo” da smo postali gotovo većina, pa nas više nije imao tko zvati “dotepencima” nego smo se mi dotepenci podijelili na “bosancove” i “janjevce” (u slengu Francuze zbog onog famoznog “LJ“).

Osobno ja kao takav sam u tom novom Dugoselskom poretku izvisio jer ne pripadam niti jednoj od dvije navedene struje, te sam se igrom sudbine i ironije priklonio malobrojnim “domaćima” i našao u situaciji da sam počeo prezirati ove “dotepence” jer “šta oni sada tu nama domaćima pametuju na našoj djedovini.

Prvo sam bio “posavec” jer sam živio ispod glavne ceste, a kasnije sam postao “prigorec” jer sam prešao glavnu cestu i prišao brdu.

I taman kada sam se uspješno asimilirao i udobno smjestio u svoju prigorsku kožu, gore pri brdu gdje sa malobrojnim autohtonim prigorcima sebi u bradu gruntam o “bosancovima” i njihovim veeeeelikim kućama koje niču oko nas dok su nam janjevci okupirali lokale u centru, život se nanovo zakomplicirao.

Upoznao ja curu.

Jesi prigorka?” – pitam ja.

Neee“- odgovori ona.

A posavka?” – opet ja.

Daaaa” – odgovori sa smješkom ona.

Odakle, Nart, Rugvica, Oborovo?“- znatiželjno ću ja.

Iz Dervente” – uzvrati ona.

Uzvrati poput Tysona u najboljim danima.

Nakon što mi je zrak ponovno počeo cirkulirati i došao do mozga, pa mi se povratio dar govora, velim ja :

Baš iz Dervente ili..

Porijekom da, inače rodila sam se u Zagrebu, roditelji, sedamdesete, studij i te stvari..

Malo mi je laknulo tada, priznajem.

Inače, ta Derventa je svojevrsni fenomen, jer ima približno 2 000 000 stanovnika, uz dodatak kako sam do sada upoznao samo jednog čovjeka baš iz grada Dervente, svi ostali su “od Dervente“.

Znao sam se katkada u dugim toplim ljetnim noćima, pitati :”Bože, postoji li uopće ta Derventa ili je to samo mit?

Odgovora nije bilo.

No pravo za pravo nije ni bitno, djevojka iz priče, sada mi je žena a naš mali Andrija purger, prvi u obitelji.

Mislim, znam da nije baš purger purger, moram to napisati da me ne napadnu definicijama ovi kaj “pri Žnidaršiću” ispijaju kupice, ali mi ga tako zovemo.

Eto toliko od mene o ovoj nepresušnoj temi u naroda Hrvatskog, vječna bitka “dotepenci” vs. “domaći“, se nastavlja, iskreno se nadam da nitko tekst neće shvatiti onako kako ne bi trebao shvatiti, ali da sam siguran u takav ishod ne bi pisao ovo tako da…


Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s