Navijač

Nekoć sam bio navijač, sada više nisam.

Pustilo me, od jednom kao oštricom noža odstranjena nestala je strast koja prati navijača.
Izraz “navijač” u mom slučaju treba gledati kao širi spektar promišljanja, stavova, emocija, ne isključivo kao klasičnu formu sportskog navijača, premda se ta moja strast u tom obliku najviše manifestirala.

Pričao je meni stari o tome, samo ja nisam slušao, u trenucima kada sam se čudio kako njega ne živcira crveni karton Tudora a Slovencima dovoljno 0:0, stari bi zavaljen na kauču samo odmahnuo rukom u stilu “prebolio sam ja svoje Tudore i crvene u 67-oj minuti“.

Sada i sam reagiram tako, kada netko u mojoj blizini doživljava traumu zbog promašenog zicera Rukavine protiv Reala.

Ipak čudi me taj rez, ta oštra nit koja nije dopustila lagano hlađenje koje bi trajalo neko vrijeme, nego baš rez, jučer me zanimalo a danas ne.Mislim da se razumijemo, nisam ja bio ultras koji bi nedjeljom kupio bocu konjaka “mami za kolače”, pa se švercao u vlaku do Rijeke da bi tamo pokisnuo i promukao sa Dinamom na usnama, pa se malo peglao sa murijom, pa opet švercanje do doma, ali da sam bio strastven, jesam.

Putovao sam na reprezentativna gostovanja, nogomet i rukomet, i toga mi nije žao, dobro je bilo, tko nije proveo zimsku noć -15 C na ranžernom kolodvoru u Beču, neće shvatiti o čemu pričam, oni koji jesu, znaju u čemu je kvaka. Zajebancija.

Zajebancija i ništa drugo, 24h putovanja, pjesme i pive, onako pravo muško druženje sa šatro nekim zadanim ciljem da bodrimo “naše dečke”, a u principu samo tražiš razlog i legitimitet za pijančevanje i galamu. Dobar način riješavanja stresa.

Sada to gledam na takav način, do prije nekog vremena sam stvarno mislio da pomažemo Domovini, da eto Nikša Kaleb bolje igra kad frend zaurla :”Nikšaaaaaaaaa“, a u dvorani muk, pošten narod Njemački došao pogledati rukomet, a ne urlati. Nikša se okrene, pogleda frenda u stilu “koji k…. se dereš” i nastavi se zagrijavati. Scena za povijest.

I onda nam još dođu pošteni Njemački redari, koji samo rade svoj posao, reći kako moramo sjediti a ne stajati na tribini. Revoltirani i uvrijeđeni gledamo ostatak utakmice na TV-u u hodniku SAP Arene u jednom Njemačkom gradu, 500 km u jednom pravcu, za tekmu na TV-u. Neprocjenjivo.
To su samo neki od neprocjenjivih trenutaka, koji nas ako ništa barem nasmijavaju kada se skupimo oko “na lakat” šanka u kvartovskoj birtiji, bilo je dobro i nije mi žao, putovanja su bila najbolji dio navijanja.

Gubimo od Engleza 2:4 na Euru u Portugalu, a poveli 1:0, Niko Kovač dao gol, ljut, tužan, ovakav, onakav, popnem se na svoju zgradu skroz gore na vrh kod antena i dimnjaka, i još se nadam, slušam galamu sa terase obližnjeg lokala. Sudac svira kraj.Skočim (ponadali ste se, ali ništa od toga), sa dimnjaka na krov zgrade i trbuhom zakačim vrh gromobrana. Taj ožiljak imam i danas.E ta glupost i strast je nestala, otišla kao da je nikada nije bilo. Ostao je samo ožiljak.

Žena i dijete?

Ne znam, ne osjećam da su oni razlog tom naglom hlađenju, možda podsvijesno, a možda je to samo jedno u nizu razočaranja u postojanje bilo kakvih ideala i nepovredivih vrijednosti u koje sam nekada žarko želio vjerovati.

Žarko sam želio vjerovati da postoje neke zajedničke, društvene vrijednosti koje nas kao narod spajaju van osobnih interesa i materijalnih okvira, van rodijaštva, nepotizma i osobne ugode koja je ultimativni cilj malodušnika bez etike i morala, bez one iskre ljudskosti u sebi, iskre koja ljude čini različitima od životinja.

Možda sada ovo zvuči poput nadri filozofskog lamentiranja, ali ja sam doista duboko razočaran, ponajprije vlastitim sljepilom i vjerom u neki uzvišeniji cilj zbog kojeg sam katkada zatvarao oči pred šumom i gledao u drvo, i to svjesno uz vjeru da je tako bolje za sve.

Na kraju, sve se svede na “borba za čorba” kako Romi znaju reći, uzmi sebi, zgrabi za sebe i svoje, sjebi što nije tvoje.

Do kraja teksta će još ispasti da sam HDZ-ovac pokajnik, ali nisam, premda donekle shvaćam onaj jedan mali dio običnih ljudi koji su doslovce popušili HDZ-ovsku retoriku i šarene laže u ime nekog višeg cilja i nekih nepovredivih vrijednosti.

Obitelj na koncu ostaje jedina nepovrediva vrijednost i utočište, barem za mene, žao mi je što je tako jer sam bio nepopravljivi idealist i to triježnjenje mi teško pada, ali dobro netko sada, netko 5 do 12, netko nikada neće shvatiti svu prozirnost i lažnu nadu koju ideali nude.

Vjerovao sam u čovjeka, to mitsko biće koje se sa svijećom po danu traži, ali možeš brate tragati od nemila do nedraga, svugdje isto i uvijek isto “u se na se i podase” life motiv stoluje.


7 misli o “Navijač

  1. Tako se zapravo i ja osjećam, tako “ja sam doista duboko razočaran, ponajprije vlastitim sljepilom i vjerom u neki uzvišeniji cilj zbog kojeg sam katkada zatvarao oči pred šumom i gledao u drvo” no istovremeno nije mi žao jer osjećam da je taj sram koji pred sobom imam jer sam unatoč boljoj prosudbi ipak dozvolila sebi vjerovati ono što dijeli postojanje od života.

    Sviđa mi se

  2. Ha, spoznaja da sam slijep bio (a možda sam još uvijek) tješi me na neki način, a sad koliko ta utjeha me čini posebnim, različitim od mase onih koji nisu spoznali sljepilo, pitanje je veliko.

    Sviđa mi se

  3. Anonimni Stipo

    Čoeče;
    Paralelna svijest.

    Jel stvar u godinama ?
    Ili karaktera ?
    Ili previše svjetske boli se nakupilo
    pa nema mjesta za sitne strasti ?

    Što da radim ?

    Jer,

    Ako ovako nastavimo,
    Goli do pasa klečat ćemo na klipovima,
    i bičem šarat pleča naša slabašna,
    i svakim udarcem stisnutih zubiju uzvikivat :
    “Majko, spasi nas”

    spasi nas

    Ovisnik o dnevnoj katarzi.

    Sviđa mi se

  4. ovisnik o dnevnoj dozi weltschmerza

    netko i tu bol mora podnositi i iskupiti grijehe ovih kojima je kladionica majka a glavno štivo reklamni katalog Baumaxa

    želiš li se riješiti toga, odbaci blues, poeziju, emocije i budi leptir, leptir budi 🙂

    Sviđa mi se

  5. Zapravo to je malo pitanje, a možda je i bespredmetno raspravljati o njemu u široj slici stvari – no nikako nije beznačajno na osobnoj razini; ja sam uvjerena da me ta spoznaja i njene posljedice čine boljim čovjekom, čovjekom koji se neće prepustiti struji ni očaju već će iznalaziti bolje načine da živi i pomaže drugima oko sebe da žive. And why the fuck not?! I tak sam ostalo već pokušala. 😉

    Sviđa mi se

  6. Anonimni Stipo

    …kojima je kladionica majka a glavno štivo reklamni katalog Baumaxa …
    u produžetku :
    ” Manchester City / Burza / Tečajna Lista / Potrošnja na 100 km novog W golfa XII TDsuperI /
    3D super blues HD film – bilo koji samo da je 2011 / Loto / Nove provale Zdravka Mamića / Jal svakodnevni / Ciniziam sotonski / Ljute šake / Kurcomjeri / Fakbook avatar / “

    Sviđa mi se

  7. derzafanistori@

    Istina, vjerujem da me ta spoznaja čini boljim, i to ne od drugih nego od onoga kakvim bi inače bio.

    StipO anonimni@

    to je to!

    derzafanistori@

    Istina, vjerujem da me ta spoznaja čini boljim, i to ne od drugih nego od onoga kakvim bi inače bio.

    StipO anonimni@

    to je to!

    Blues prosječnog Hrvata, od kladionice do Golfa i nazad.

    Sviđa mi se

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s