Crtice iz djetinjstva, dio prvi

Zovem se Mihael, svoje priče pišem onako kako misli mi nadolaze, bez reda i redoslijeda, bez kalendara i kronoloških ustupaka, ima tu svega, od istine i preuveličavanja do patetike i pustih sanjarenja.

Malo toga o sebi znam, kao i svaki prosječni kmet saznanja o porijeklu i precima sežu do rijetkih požutjelih fotografija u obiteljskim albumima, ljudi u jeftinim opravama, opranim i utegnutim za slikanje, kiselo se smješkaju fotografu, u očima im se zrcali nepovjerenje spram te nove tehnologije koja “dušu čovjeku krade“.

Osim ovih sa kiselim osmijehom, postoje i oni mrgudi, smrtno ozbiljna lica koja pripadaju najčešće glavi obitelji, skupljene obrve i kameno lice, autoritet starješine koji nadgleda čitavu ceremoniju fotografiranja, da sve prođe kao kod poštenog svijeta.

Nemam puno takvih slika, tek nekoliko, osim što smo kmetovi pa se nismo često slikali, uvijek su tu bili nekakvi ratovi, poplave, požari, selidbe u kojima se i ono malo uspomena gubilo u raljama zaborava.

Usmena predaja je zapravo jedini trag mog porijekla, neka rijetka sjećanja i anegdote održala su se u obitelji, kako Vojvođanskoj tako i onoj Hercegovačkoj, ta sjećanja uglavnom nisu lijepa, vezana su uz ratove, smrti, progone, sve ono što kmetove prati od kada je svijeta i vijeka. A autentičnost tih navoda je nakon toliko godina, usta, država i režima, krajnje upitna.

Prezime koje nosim, dakle ovo Vojvođansko, na Mađarskom znači “bačvar“, kao i mnoga Mađarska prezimena (Kovač – kovač, Hegediš – violinista, Varga – obućar, Molnar – mlinar, Madaras – ptičar) i moje prezime odnosi se na neki zanat ili vještinu koja je postala sinonim za pojedinu obitelj.O bačvama i bačvarstvu pojma nemam, premda mi je drago da je barem netko od predaka imao kakvu konstruktivnu djelatnost namjesto potomaka koji mahom mlate praznu slamu, pravo da znate, dobru bačvu i nije tako lako napraviti, raspitajte se malo.

Rođen sam u cik zore 24. rujna, 1980 godine, u Novom Sadu na lijevoj obali Dunava.Bio sam glavata beba, ako je volumen mjerilo, jedna od pametnijih beba rođenih te godine u Betaniji. A nije do volumena, dokazao sam to kasnije u više navrata i nanosa.

Nisam bio boležljiv ali niti jak, jedan od onih prosijeka, onih što se poput sjene provuku kroz vrtić, školu, vojsku pa na koncu i život, bili smo tu ali nas nitko zapravo nikada opazio nije, nitko nije stao, pogledao nas, zamislio se nad nama, kao lanjski snjegovi, dolazimo i odlazimo, tek poneka požutjela fotografija će svjedočiti da smo jednom postojali.

Već u vrtiću, odnosno “maloj školi” koja nas je pripremala za “veliku” osnovnu školu, izašla je na vidjelo moja osobnost kauča ili komode ako vam više odgovora, gdje me gurneš tu ostanem, bez puno “zašto?” i “kako?“.

Igramo nogomet, ja na golu jer nitko neće, igramo se rata, ja Švaba jer nitko neće, igramo se kauboja, ja poslijednji Mohikanac jer nitko neće, nije da su me drugi maltretirali, nego jednostavno nisam imao taj obrambeni mehanizam u sebi, nisam imao kuraža boriti se za bolje, nemam ga ni sada.

U osnovnoj školi nastavila se ista priča, pogotovo nakon “tužne humoreske” kada je neki kvazi Houdini gostovao u seoskom kinu, te je tobože imao moć hipnozom riješiti ljude nekih negativnih navika, pušenja, alkohola i slično.

Nekom nesrećom (sestrična me stavila na popis) završio sam na pozornici.Sa mikrofonom u ruci kvazi Houdini prozbori :

I evo ga, imamo tu jednog lijepog dečkića, kako ti je ime?

Mišo“- propiskutam ja, još uvijek nesvjestan koji ponor mi se sprema.

Miško, oooo krasno ime za takvog dječaka, a Miško ima problem (odmotava papirić i čita) sa piš piš u krevet po noći” – raskezi se kvazi Houdini kao da mu je drago zbog toga, a kino sa svim mojim školskim kolegama, susjedima i Martinom iz prve klupe, prasne u smijeh, hihot, čak je netko od starijih zafućkao, dobro pa za baklje nismo znali.

Ne..pa ja..ko..gdje…greška…drugi Miško..” – nešto sam probao poput menjševika ispred NKVD-ovog isljednika, bezuspješno.

Ništa, sjednem tamo na jednu od niza stolica poredanih na pozornici, kvazi Houdini krene u seansu, malo prije je bacao noževe na suradnicu sa jabukom na glavi, a sada liječi viskom pušenje i pišanje u krevet, ooooo selo moje malo, provincija uber alles.

Sjedimo tako, on njiše visak, zatvaramo otvaramo oči, sad smo u hipnozi, sad nismo. Ni ne sjećam se točno same seanse. Bio sam po prvi puta uistinu hipnotiziran ali od muke i nade da je sve to samo ružan san.Tu noć sam opet piškio u krevet, od hipnoze ostala mi samo trauma i dobacivanje “piš piš Miško” po hodniku škole, i Martinin podsmijeh koji mi je sjedao kao gripa na kirvaj, a bila je ružna, kasnije sam to shvatio, kada sam prestao piškiti u krevet.


5 misli o “Crtice iz djetinjstva, dio prvi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s