Crtice iz djetinjstva, dio drugi

Kuća u kojoj smo živjeli i u kojoj je bio krevet u koji sam jedno vrijeme piškio kako sada svi već znamo, bila je ona klasična Vojvođanska “na lakat” sa ljetnom kuhinjom i šupom u nizu, drvenu tarabu sa ulične strane, s vremenom je zamijenila metalna kapija iza koje se prostiralo prednje dvorište sa orahom, travom, brezama i cvijećem, iza prednjeg dvorišta, žičanom ogradom odvojeno, nalazilo se zadnje dvorište sa baštom i domaćim životinjama. Svinja, kokoš, pijetao. Pas. Klasika.

Do poplave 16. juna 1965, obitelj je živjela nekoliko kilometara dalje, na drugom kraju sela, Dunav veliki, moćan, goropadan, odnio je staru kuću, ostali su samo dudovi na braniku djedovine gdje smo kasnijih godina sadili mahunarke i papriku, ulica u kojoj je napravljena nova kuća nakon poplave nosila je naziv 16. juni 1965 kao spomen na dan kada je Dunav došao po svoje.

A kako da mu zamjerim? Dunavu.

Pa on je tu tutnjao još dok su moji preci na konjima po Azijiskim stepama tumarali,bio o sam u Beču nedavno, nešto su rovarili po njemu, stari tok, novi tok, nije to u redu. Nema respekta prema starosjediocu.

Osim velikom rijekom, 16. juni je dan koji je u mojoj obitelji obilježen rođenjem moga mlađeg brata Filipa. On se rodio taman da stigne propustiti nadolazeću poplavu fekalija koje su zapljusnule Bačku od godine njegovog rođenja 1988 pa nadalje. Kažu da se čovjek ničega ne sjeća u prve tri godine života, kao naručeno za Filipa, u foto finišu smo izašli iz Vojvodine kada je počeo pamtiti događaje i ljude oko sebe. Što se njega tiče, mi smo Hercegovci, taman je na potezu Konjic – Mostar upamtio prve ljude i krajolike.

Hercegovina je drugi dio loze iz koje sam satkan, potpuna opozicija Bačkoj, mentalitet, običaji, jezik, hrana, klima, ima onaj film “Tarzan u velegradu“, e ljeta u Hercegovini su bila “Lala na kamenjaru“.

Znali su Hercegovci dolaziti kod nas u Bačku. Kuha se riblji kotlić pod obavezno, da se eto gostima malko približi kulinarska tradicija podunavlja, ljute paprike u kotlić tokom pripreme jedino Bobika ne bi ubacio, jer lanac nije mogao do šupe gdje su visile papričice,cvilio je, lajao je ali uzalud.
Sjedne se u hlad ispod oraha, na stolu bijeli stoljnjak i servis za ručavanje koji je svadbeni dar bio i vadi se samo jednom, a rijetko dva puta godišnje, domaći rezanci, bokal vina, bokal vode i na sredini stola crvena eruptivna smjesa iz koje šaran viri.

Gosti, kako je i red, grabe prvi, pa polako mi za njima. Kako vrijeme odmiče, rezanaca i vode je sve manje a kotlića isto, gosti se malo meškolje ali šute, pristojni su, stari junački zajapuren sa grašcima znoja na čelu brani 15% Mađara u sebi, ja ga pratim sa 7%, grabimo, peče, ljuto da te Bog sačuva, ali tako je to kod nas, protiv tradicije se ne može. Pogotovo ove frizirane, da gost stekne što bolji dojam na što brži način, i po mogućnosti nagriženi jednjak.

Nakon što su se dobro najeli rezanaca i vode, svaki se razmili na svoju stranu i popodnevnu siestu.Neće nam prigovoriti, tek nagodinu kada mi dođemo kod njih, u šali spomenu Vezuv ispod oraha.

Zimu sam volio više nego ljeto, tako je i danas premda zime ovdje na zapadu nisu iste kao tamo, ne zbog nostalgije i patetike koju ona nužno nosi, nego čisto zbog količine bijelog pokrova koji pokrije tlo. U Bačkoj su sa neba padale bijele krpe, koje dugo nisam vidio, ovdje padaju pahulje, male i nedostatne da zatrpaju trotoar toliko da se jedva provlačiš kroz nanose snijega.

Ne znam zašto sam zavolio zimu, nije da taj osjećaj ima uporište u logici, jer brda za sanjkanje nije bilo a po ljeti si se mogao kupati na Dunavu, ali opet zima je donosila neki spokoj, tišinu, osjećaj kao da je nebeska kapa poklopila zemlju i da vrijeme stoji. Obitelji su bile bliže zimi, više se boravilo u kući, pričalo se, ima neke prisnosti i romantike u tome.

Poslijednju zimu u Bačkoj 1990 godine, pamtim po krpama snijega koje me zatrpavaju dok u predvečerje idem do Ustaške krave po mlijeko, koja je bila par ulica dalje od ove Četničke koja nam je do tada davala mlijeko. Bratstvo i jedinstvo je završilo na dva floora, Damir A. bi rekao.

A što će biti ako budeš morao otići iz Plavne?” – pita me starija sestrična, u ljeto poslije te zime.

Sjećam se te scene, dok čekam starog koji se vraća autobusom iz Mađarske, otišao sam na improviziranom romobilu od devastiranih dječijih kolica gore do druma, stojim gledam dolje prema Baču niz cestu.

Neću otići nikada!” – bio sam duboko uvjeren u svoj odgovor, poput zagriženog ultrasa vjerovao sam u pozitivan ishod, iako smo imali igrača manje i gubili dva razlike sredinom drugog poluvremena, u gostima.

Da, ali šta ako stvarno budeš morao otići!?” – inzistirala je na pitanju, vjerojatno iz spoznaje da su nam upravo isključili i trećeg igrača te je poraz neminovan.

Vratit ću se kada budem imao 17 godina!?” – ustvrdio sam, iako ni danas ne znam zašto baš 17!?

Valjda mi se činilo dovoljno daleko, a opet dovoljno blizu da proleti poput treptaja.Natukao sam sada skoro duplo više od tih famoznih 17, nisam se vratio niti namjeravam, i nije to sad priča i stvar za plakanje, žaljenje, sažaljavanje, postoji tisuću gorih stvari koje mogu zadesiti čovjeka u životu, seobe su sasvim normalna stvar.

Nije to patetika kao što će vam se učiniti, to su crtice, poput onih na dovratku odrastanja koje brižna majka uredno rezbari kako bi se katkada prisjetila kako su joj djeca bila mala, crtice koje pišem da ih sačuvam od drugih crtica koje nadolaze i potiskuju ove stare, a u glavi (iako velikoj) nema dovoljno mjesta za sve.

Premda, ne bojim se toliko zaborava, koliko želim izbjeći sudbinu starih požutjelih fotografija, sudbinu nijemog svjedoka čije lice i scenografija ne govore mnogo znatiželjnom oku koje ga proučava.Volio bih znati crtice iz života svoga djeda, ne one šture i svima poznate, koje se poput floskule obiteljskim stablom prenose, nego one intimne, osobne i sasvim ljudske, ali ne zato da bi se njima opterećivao i njihov teret nosio, nego čisto da bi sebe kroz njih bolje upoznao, svojim vrlinama, manama, lošim i dobrim navikama tako bi konture dao.

Iako smo kmetovi, i ne vise nam po zidovima portreti gordih i brkatih djedova oficira u okolici Krakova slikani, imamo pravo bilježiti te male sasvim nebitne crtice iz sasvim malih nebitnih života, na taj način probajte shvatiti ove redove, prije nego križ nostalgije i patetike zazovete.


2 misli o “Crtice iz djetinjstva, dio drugi

  1. ahhhhhhhhhhh, pobojao sam se hvale, nije da mi ne godi jer izuzetno (bez imalo želje za ulagivanjem poradi komplimenta kojeg ste mi uputili) cijenim način na koji pišeš i ono što pišeš, zapravo jedini si bloger kojeg čitam na redovnoj bazi. Ali opet….ma u biti ništa…hvala…premda “sjajno” mi se čini pretjeranim…ono kako ti pišeš je sjajno i ja bi jednom volio tako pisati..

    Sviđa mi se

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s