Petar Grinjev vs. Tom Sawyer

Ispod njenog prozora bio je kanal, ali ne onaj pokriven zelenom travom iz koje viri pokoji maslačak sa svojom žutom glavom,kakvi su bili uobičajeni u Bačkoj, ovaj “moj” kanal je bio svježe iskopani kanalizacijski vod.

To sam saznao naredno jutro, dok su komunalci postavljali cijevi u svježu iskopinu, a ja blatnjavih tenisica polako klimao prema OŠ Ive Lole Ribara.

Vođen svjetlom koje je dopiralo kroz prozor njene sobe, poput kukca malo toga sam primjećivao oko sebe, samo sam joj htio predati nevješto ispisanu poruku na komadiću bijelog papira, samo to je bio cilj i samo to je bila svrha te listopadske večeri u ulici Moše Pijade ispred kućnog broja 4.

Ne sjećam se više točnog sadržaja poruke, koju sam još dugo čuvao čekajući završetak radova i skupljajući hrabrost da se još jednom kao kakav špijun uputim u večernju avanturu, znam samo da se spominjala gitara koja tiho svira, nešto u tom stilu prepisano iz dnevnika starije sestrične kojeg sam katkada znao krišom prelistati.

Znam, mogao sam joj taj komadić papira dati u školi, na ulici, ali čitao sam tada jednu knjigu o Petru Grinjevu i Mariji Ivanovnoj, on mlad, ona lijepa, zabranjena ljubav, dvoboj, njega rane. Dobro je to Puškin zapaprio, samo ne znam tko je to ugurao u “Klasična dela omladinske kniževnosti” koja sam gutao?

Dok su drugi za rođendane dobijali bicikle i štapove za pecanje, ja sam dobio komplet knjiga u izdanju kuće KADOK, i čak mi se svidjelo, “Avanture Gordona Pima“, “Blago s trećeg vodopada“, “Mladost na stepenicama“, sve sam to čitao i maštao o brodu, jedrima, dalekim plemenima kojima ću uvaliti češalj ili ogledalo za grumen zlata.

Ova od Puškina knjiga, imala je najdosadniju sliku na koricama, nešto ona sjedi na konju a on pokraj u oficirskoj uniformi, dugo sam je preskakao zbog toga. Na koncu je i ona došla na red, dosadna mi je bila, u početku, kao i glazba Floyda kada sam je prvi put čuo, ali onda je došao dvoboj, njega rani onaj što ga ona ne voli, dok krišom pati i voli ovoga što je ranjen.

Tako nekako, romantično do bola uglavnom. Nego eto ja sam zamišljao sebe u ulozi ovog što je ranjen ali voljen, a komšija Steva je bio ovaj što me ranio a nije voljen bio.
Ona je bila Marina, plava ravna kosa do pola leđa, toga se jedino sjećam i osjećaja koji ne bi ljubavlju nazvao, ali velikom simpatijom svakako.

Naravno nisam bio jedini koji ju je simpatizirao, ali trzala je nešto na moju namćorastu narav i naizgled nezainteresiranost za njenu pojavu. I sad je kao na meni bio red da uzvratim, odnosno da zabacim udicu.

U kanalu je neslavno propao moj pokušaj da ispadnem posljednji romantik na kugli zemaljskoj, simptomatično za mene kojeg će taj maler pratiti svih ovih godina do dana današnjeg, svaki iskorak van čahure neodlučnosti i povučenosti završava debaklom.

Nisam rođen da budem kapetan momčadi, vođa, ledolomac, da u dvobojima riješavam pitanja časti, poštenja, morala.

Duge plave kose ne vole takve dječake, draži im je realizirani Tom Sawyer nego imaginarni Grinjev koji čuči začahuren u sanjarenjima nas koji realno nemamo muda, a maler je tu da opravda taj nedostatak.

Zbog tog spomenutog (da ne lajem ponovno) felera, kanali su ljudima poput mene svakodnevnica, zato i pišemo blogove, da ispravljamo krive Drine daleko od korita, u sigurnosti svoje omiljene fotelje i svoga slatkoga doma, u fotelji smo revolucionari i hrabro hitamo u boj dok zastave naše vijore se, za nas ne postoji strah već samo čvrsti prsti i hladan pogled u….monitor.

Duga plava kosa do pola leđa i svjetlo u njenoj sobi predstavljaju sva ona životna stremljenja, sve one ciljeve za koje nisam imao umijeća i hrabrosti zbog nekoga poput Grinjeva u sebi, kanal je tu da se preskoči, da motivira, a ne da zaustavi. No ne i kod mene, kod mene je kanal zadnja stanica.

Stariji su mi često mudrovali :

Ako ne budeš učio kopati ćeš kanale!

Učio ili neučio kanal mi ne gine, takav sam se rodio, da ih kopam. Na taj način gledam svoje priče, blogove, gledam ih kao kopanje kanala u kojima se nalazi odstupnica, u kojima se nalazi omamljujući vonj “učinio sam sve što sam mogao” načela. A nisam.

Moram li reći kako su na kraju Stevine ruke mrsile kosu dugu i plavu?

Ne moram. Ali eto tek toliko da znate Sawyer je opet pobijedio.


Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s