O ratu…

O ratu se najlakše razbacivati floskulama, “rat vam je krvav da znate” profila, i to je vjerojatno točno, rat je doista krvav, prljav, strašan i zao.

Nakon rata povlače se repovi, rekao bih sasvim normalno da je tako, žrtve traže pravdu, jedni zazivaju osvetu, drugi vjeruju u oprost, trećima se još ratuje, vlada kaos poslije ratnog uragana.

Razumijem ja sve to, i one prve i druge i treće.

Razumijem zato što imam privilegiju razumijeti, zato što me rat okrznuo a nije me osakatio.U meni ima mjesta za prihvaćanje različitih osjećaja sa različitih strana u ratu, ima jer sam imao sreće, mnogi drugi nisu imali tu sreću i ne treba ih osuđivati što nisu sposobni razmišljati na isti način poput mene.

Sve ovo vrijedi dok se o ratu priča na individualnoj razini, koja sa sobom nosi osobne traume, teške i sumorne priče ljudskih sudbina strašnih.Za mene, to je tako ljudski, normalno, prirodno, za mene je prirodno što sam i ja iako samo okrznut, podložan tim brazdama koje me ne svrstavaju u grupu apsolutno objektivnog promatrača koji bez ikakvih emocija može sagledati rat koji nas je zadesio početkom devedesetih godina prošlog stoljeća.

Nama su četnici banuli na kapiju kuće u kojoj sam živio, iste one kuće koju su pokojni djed i baba teškom mukom sagradili nakon što im je prvu Dunav odnio, vrlo vjerojatno isti oni četnici koji su tri mjeseca poslije pjevali kako im treba salate u Vukovaru.

To je trauma, ne tolika kao što bi bila da su mi taj dan ubili oca u dvorištu, ili barem pretukli, ali je trauma i ona me jednim dijelom odredila i još me određuje kao čovjeka.

Koliko vas je osjetilo takav strah, kada stojiš i ovisiš o volji polupijanog bandita iznad kojeg u tom trenutku stoji samo Bog, premda mislim da je i On drijemao tih mjeseci u našem kraju?

Ne pizdim ja sada tu, da oprostite na izrazu, o tome kako je meni bilo teško i kako sam ja neznam kako teško patio tih mjeseci, ali koliko vas “apsolutno objektivnih” je doista bilo u takvoj situaciji?
Koliko vas je bilo u situaciji da vam netko u 1h kuca na prozor kuće i kaže kako vas četnici dolaze zaklati, isti oni koji su vam se prijetili par dana ranije na kućnom pragu?

Koliko vas je u 1:05 h razmišljalo o hordi ohrabrenoj rakijom koja vam svaki čas može banuti na vrata, koliko vas je poslagalo ženu i djecu na pod i sa sjekirom čekalo pokraj prozora do jutra?
To je ništa, svjestan sam toga, to su samo sitne čarke na marginama krvavog rata, ali treba ih proživjeti pa o njima suditi.Nisam ja podnio teret tih nesretnih zbivanja, bio sam musav i garav, virio iz ćoška, ćulio uši, nešto od toga shvaćao a većinu ne, ali pitajte moga oca kakav je osjećaj taj, pitajte oca kako je donositi odluke o kojima ovisi sudbina djece vlastite.

Moj otac nema puno takta, uzevši u obzir sve što je prošao, ja niti ne očekujem takt sveopćeg razumijevanja od njega, bilo bi pogrešno i sebično sa moje musave i garave strane da ga osuđujem zbog toga.

Moj Andrija nije okrznut, volio bih da tako i ostane, volio bih da on ima takta, da on bude objektivan, sve osim toga smatrao bi vlastitim porazom, moje brazde ostaju samo moje, naturati ih njemu nema smisla i potrebe.

Ovaj tekst je monolog, iako ne izgleda kao takav, ovo su previranja u mojoj glavi, pokušavam razumijeti a ne ubijediti sebe i druge u nešto.Često svjedočim situacijama u kojoj emocionalno osakaćeni (zvuči grubo, ali grubo i jest) ljudi ne shvaćaju kako tu njihovu osakaćenost ne mogu prenositi na druge ljude, isto tako sa suprotne strane gledam one objektivne i pomirljive kako uzvraćaju istom mjerom, osudom i ne razumijevanjem.

Vrijeme je vrlo vjerojatno jedini lijek, ostaje nada da se ta osakaćenost filtrira i ne prenosi generacijama, barem ne kod većine razboritih koji će shvatiti da čine uslugu vlastitoj djeci ukoliko ih ne opterete vlastitim ranama.Možda je preživjelom iz pakla Vukovara, teško shvatiti da naredne generacije neće dijeliti sličnu emociju, treba se pokušati pomiriti s tim i shvatiti to kao korak naprijed a ne unazad.

Naravno, za taj korak treba vremena, taj korak ne treba silovati u ime pomirdbe kao višeg cilja, nismo svi isti i ne dijelimo istu sudbinu, rane neće silom nestati i zarasti, mogu samo još jače krvariti, duboko vjerujem da će ih balzam vremena zaliječiti.


Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s