Recenzija albuma "Sloboda"

Sloboda” je službeno peti studijski album Olovnog Plesa, snimljen je 2009 godine u Zagrebačkom studiju Kromasonik i zapravo je trebao biti prvi ozbiljni studijski (sa svim onim čudnim spravama i puno gumba) uradak benda, koji bi se odmaknuo od lo-fi uvijeta dnevne sobe i osobnog računala u kojima su nastala prva tri albuma koja su mu prethodila.
Na kraju, u zbilji Hrvatskog diskografskog izdavaštva, album “Sloboda” je odigrao ulogu trinaestog praseta i završio u ladici razočaranja i vječitog “Hamletovsko-Clashovskog” pitanja underground bendova:
Should I stay or should I go?
Olovni Ples se srećom odlučio na “go” izdavši ranije ove godine fantastičan album “Ludilo“, no gorak okus “utamničene slobode” je zasigurno ostao.
Sigurna luka među valovima diskografskih mora, je bio i ostao Zdenko Franjić sa svojom etiketom Listen loudest, tako je i “Sloboda” konačno nakon dvije godine “ležanja” našla svoje mjesto pod izdavačkim suncem.
Olovne pjesme za Olovni Ples” (2007), “Noć bez jablana” (2008) i “Gnijezdo bez sokola” (2009) su prva tri albuma Olovnog Plesa od kojih je nastala retrospektiva rada benda uobličena na albumu “Sloboda“, plus bonus pjesma “Tango” koja će se kasnije pojaviti na albumu “Ludilo” a nastala je 2010 godine u projektu RitamRiff časopisa “Poezija i relations“.
Nakon ulaska u studio, bend je snimio 17 pjesama od kojih se 13 u konačnici našlo na albumu.
O samom izboru pjesama koje su se našle na albumu, ja kao relativno dobar poznavatelj benda, imao bih nekoliko primjedbi od kojih je najznačajnija izostanak predivne “Cvijetom cvjetaj srce moje” i moćne Matoševe “1909” sa albuma “Gnijezdo bez sokola” dok se na albumu našla “Gospodarica duše” koja mi se tekstualno i muzički ne uklapa u koncept Olovnog Plesa jer u sebi nosi previše duha devedesetih i ostavštine Majki i Kojota, vjerojatno iz razloga što je i nastala u tom vremenu u nekim ranijim varijacijama budućeg Olovnog Plesa.
Naravno, ne vidim ništa loše u utjecaju Majki ili Kojota, ali Olovni Ples ipak ima razvijen svojstven i prepoznatljiv lirički i muzički izričaj koji bi se mogao okarekterizirati kao “poetski folk rock blues“.
Ostatak albuma, manje-više uistinu predstavlja ono najbolje od Olovnih što su radili u rasponu od 2007-2009 godine, kvaliteta studijske snimke je naglašena u usporedbi sa originalnim lo-fi snimkama na ranijim albumima, bend zvuči daleko iznad statusne pozicije koju zauzima na našoj otužnoj sceni.
Meni osobno, najveću vrijednost koju donosi Olovni  Ples predstavlja približavanje poezije običnom puku, udahnuli su život mnogim stihovima često spominjanih ali rijetko (van obrazovnog sustava) uistinu čitanih pjesničkih velikana.
Probajte poslušati pjesmu “Budi svoj“, svojevrsni kamen temeljac benda nastao na lirici Augusta Šenoe, nakon toga u tišini uzmite samo tekst pjesme i čitajte ga, poezija tada dobija boju, miris, okus, barem ja tako to doživljavam.
Ili recimo “Hrastovački nokturno” A.G.Matoša, koja se pretvara u psihodeličnu etno-ska rokačinu sa zastrašujućim urlikom Stipe Periše i lirikom koje se ne bi posramio niti sveprisutni “mračni” E.A.Poe:
Već je zorja, a ja ne mrem spati, po hiži me hinca mislih črni roj
Kokotiček već kriči za vrati: Hajči, smiljček, hajči picek moj.
Vjerujem kako Olovni Ples nije pokušao naći eminentnu mainstream izdavačku kuću kako bi “zaradili pare i imali roadie girls” nego čisto iz razloga da jednu uistinu dobru, posebnu ideju promoviraju na jednoj višoj razini u odnosu na duboku alternativu kojoj pripadaju.
Zašto ne uspijevaju možemo se svi zapitati neovisno o tome koliko vam se sviđa ili ne sviđa ono što ovaj bend radi, gdje je kultura, emocija, gdje su sve one vrijednosti kojima se tako rado volimo razbacivati a na koncu ih zamijenimo šarenim artiklima i materijalističkim pobudama?
Zbog čega namjesto lijepote užuvamo u hibridnim produktima ala dvoglava neman “RozgoBajaga“?
Je li “Samotna ljubav” jedna od najboljih ljubavnih pjesama koju sam imao priliku čuti?
Za mene jest, Matoševi stihovi u interpretaciji Tomislava Zorića alias Nevjernog Tome zvuče upravo teško, mučno, bolno, baš kao i one vaše bilješke o neuzvraćenim ljubavima koje ste naricali u tišini hladne sobe sa glavom zabijenom u pernati jastuk.
Ljubav nije sreća! Znaš li kad mi reče?
Ljubav, to je rana, i ta rana peče,
Ljubav boli, boli, kao život boli,
Teško, teško onom koji jako voli
Teško onom koji jako voli ali nadovezao bih se, teško onom koji o poeziji i kulturnoj baštini u Hrvata zbori.
Sloboda” vam je slobodna ili ti “free download” na stranicama :
Toplo vam preporučujem da skinete album i date priliku Matošu, Sudeti, Tadijanoviću, Šimiću da uđu u vaš dom u interpretaciji Olovnog Plesa, poslušajte dijelove Hrvatske kulturne baštine u blues-folk ruhu, za izgubiti doista nemate ništa.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s