Zub

Na prijelazu iz osnovne u srednju školu sredinom devedesetih, imao sam neku simbiozu mesara i kostolomca od stomatologa, baba na tri minute do mirovine, živčana, mrzovoljna, gruba, a uvijek u gužvi, svi smo išli kod nje, privatne prakse su bile rezervirane samo za odabrane, da ne kažem elitu.

Te tri minute dok “bonebraker” nije otišao u mirovinu, koštaju me i danas nekih stomatoloških repova koje vučem sve ove godine, i još me danas svaki zubar kojem dođem pod “nož” pita :

Pa tko vam je to radio?“, uz ono “c c c c c” i klimanje glavom, što se sad baš on mora s tim zajebavati za sitne pare.

A šta da mu kažem?

Baba Nada, slayer sa Okunščaka!?

Ne bi me shvatio, nema veze.

Uglavnom imam tu neku jedinicu i borbe s njom koje je još baba Nada započela i otišla u mirovinu, a bitka ni na pola gotova, bušila je po njoj više nego što su po tunelu Učka bušili, a repro materijala gurala u otvor više nego što je kasnije vadila, kako?

Ne znam.

Nakon nekog vremena, pukne ta jedinica kao da je nikada nije bilo, ode sav trud, bol i muka u nepovrat, a sve zbog sendviča sa tunom.Dok ono jedno vrijeme Gobac nije imao prednji zub, bilo mi je to kul, kao rokeri u duši, ko jebe estetiku mi živimo rokenrol, masna kosa, truli zubi, zakovice na kožnjaku, znate ona Joe Strummer furka, i sve je to super dok se ne dogodi tebi, nisi Davor a ni Joe, fufljaš, cure te gledaju ko’ polovnu maramicu a deči zovu “fufljavi“, u rijetkim trenucima dok se smiješ gornjom usnicom prekriješ gornju vilicu a donju izbaciš poput kromanjonca, teška su to vremena bila.

Ali nova zubarka, novi standardi, ubije ona živac ispod krhotine te jedinice, instalira neki klin, uzme otisak i napravi navlaku, ganc novi zub, i još mrtav, ne boli.Život je lijep.Trajala je ta idila godinama, veselo sam cvrkutao Dugoselskim ulicama, smijao se bez kompleksa, grickao, otvarao pive, čak se i oženio, a prešutio tajnu o zubu koji nije moj, a moje je. Status kompliciran kako god okreneš.

Sve do jednog kobnog jutra prije nekoliko godina.Probudim se a nešto mi fali, gledam desno TV je tu, gledam ravno radijator je tu, gledam lijevo žena je tu, a opet nešto fali, probam jezikom po ustima i oblije me hladan znoj, sendviči, tune, opet mi viču “fufljavi“, sve mi to prolazi kroz glavu. Nema ga, otišao je preko noći, bez pozdrava u grotlo jednjaka.

Tužan sam bio.

Nisam niti pomislio da ga pričekam na Exitu, ne voli on festivale, izabrao je svoj put, i ja to poštujem.

Ženo” – odlučih istinu reći, zazovem ja.

Molim” – sneno će ona.

Ispao mi zub prednji, nema ga, otišao je” – kroz fufljanje promrmljam.

Molim!? Koji, kako, zašto, kada, jel boli!?!” – kanonada pitanja nadire.

Ma gle, nisam ti prije rekao, imao sam taj zub, bio je mrtav pa ne boli, ali više ga nema, moram po drugi” – smireno ću ja.

Mrtav!? Kako, zašto, kada!?…” – nastavila je sa pitanjima, ali da sada ne davim, objasnim na kraju ja nekako to sve, još tamo od babe Nade na ovamo.

Dobro, ali sada ideš kod mog zubara, malo je skuplji, ali je odličan, neka on to pogleda” – na kraju balade uzvrati ona.

Dođem ja tako kod meštra, koža u čekaonici, voda za piti ona 18,9 litara, klima za hladiti, TV, glazba koja opušta, mirisni štapići Tibeta, nasmijana sestra, uljudan doktor.I tako on pogleda, uz obavezno : “C c c c c“, kao i parketarima što je uvijek kriv onaj što je radio glazuru, tako je i zubarima uvijek kriv onaj prije njega, malo pročačka instrumentom pita : “Boli li?“, ja već standardno obznanim kako ne boli i da je mrtav, toliko i toliko novaca, nova navlaka, bolja, skuplja, čvršća.Ugovorimo mi posao, ja platim on instalira novi zub, ja zadovoljan.

Par mjeseci nakon toga, idem do prijatelja, uđem u lift zgrade, već standardno kad si sam u liftu gledaš se u ogledalo, čeprkaš po prištevima, čupkaš obrve, iskezim se prema ogledalu kad između jedinice i dvojke komadić špinata ako dobro sjećam se, potegnem automatski svoju sablju od nokta koju uzgajam na palcu kao zamjenu za gitarsku trzalicu, hop, maknem špinat ali i navlaku, koja se mrtva hladna zakotrlja po podu lifta.

Ooooo sudbo kleta, opet sendvič, tuna,fufljavi, baba Nada kroz glavu prolaze, uzmem navlaku sa poda, propušem je onako radi reda i vratim na klin, rekoh sebi šta ću sada, subota navečer, idem na pivu, do ponedjeljka nek čeka.Pijemo pivu, kartamo, šale zbijamo a ja jezikom navlaku gore-dole pomičem, skoro mi je u tik i naviku to prešlo, zašto skoro?

Debelo iza ponoći dolazim doma, žena spava, ostavim zub sa strane, operem ove ostale zube i legnem, ležim al ne ide san na oči, fali mi zub.Šta da radim?

Ako ga stavim, bojim se kada zaspem ode par tisuća kuna u grotlo jednjaka, mislim, mislim, mislim, i bingo, još jedan od onih fantastičnih trenutaka u životu kada moja lucidnost i genijalnost iskoče u prvi plan.Cijanofix?!

Prekopavam ladicu u kuhinji, i kad sam već pomislio nema ga, nađem malu tubu extra strong najjačeg ljepila na svijetu, barem ga tako reklamiraju.Par kapi u navlaku i na klin s njom, držim tako palcem stisnuto par minuta, pustim, probam jezikom, malo čudan okus priznajem, ali navlaka ni milimetra ne odstupa od klina. To je to.

Sam svoj zubar.

Ujutro, sve na svome mjestu, jedem, sve na svome mjestu, probam prstima iščupati, sve na svome mjestu.

Pih, i to mi je zvanje doktorsko” – promrmljam sebi u bradu, ponosan na svojih ruku djelo.

I držao je taj zub, dosta dugo, nemojte to pokušavati kod kuće, ali nepuna dva mjeseca je bio mir. Dok nisam rekao ženi, kao da se pohvalim, šta je muškarac bez cijanofixa u ustima?

E sada, čini se na prvu da i nema neke veze to što je ona Katarina a onaj uragan Katrina, ali prevarili biste se, ima veze itekako.

Nekako sam preživio bujicu :

Ti nisi normalan, ti si budala, hoćeš se otrovati, za koga sam se ja to udala?!?“, i tako dalje i tako bliže.

Dobijem zapovijed : “Odmah sutra kod zubara i reci mu šta si radio

Mhm“- pokunjeno ću ja.

Uđem u čekaonicu, mirisnu i prekrasnu, dlanovi mi se znoje, “čujte bio sam kum na svadbi…bio sam na putu pa sam se snašao…kapnulo mi ljepilo dok sam luster kačio..” smišljam objašnjenje a vidim da nema smisla.

Sjednem na stolac, lampa mi svijetli u glavu, a ja ne progovaram, samo rekoh da mi je oko navlake nešto čudno, neki osjećaj nelagodan.

Čudno?!” – sa zanimanjem će doktor.

Ma da nešto, ne znam kako bi vam opisao” – lažem a ni sam nevjerujem.

Ništa, krene on čeprkati, ubrzo shvati i on da je nešto “čudno” na stvari, i kaže:

Moramo je skinuti, kao da je malo napukla gore pri vrhu.

Ok” – klimnem glavom ja.

Ima on neku svoju caku sa navlakama, pa ih inače skida u dva poteza bez većih problema, proba to sada, ali ne ide, proba već treći ili četvrti put a ono ne ide, vidim ja u problemima je, mora da sam “dobar” posao napravio.

Ma kako se tako zapekla, koji joj je vrag, još ćemo morati brusiti kako bi je skinuli” – priča doktor više sa sobom nego samnom.

Ja i dalje samo nevino trepćem okicama, razjapljenih usta koja mi polako već trnu.

Nakon nekog vremena :

Mladiću, moramo je silom skinuti, napraviti rupu na navlaci, pa ćemo izraditi novu naknadno.” – reče doktor, već vidno uzrujan.

Ok“- šta se mora mora se, kimnem glavom.

Skine on nekako prokletu navlaku u nekoliko dijelova, nakon dobrih pet minuta brušenja i potezanja onom kukom, samo sam molio Boga da mu ne bude ta kuka u ruci ako shvati bit problema oko navlake, kad ono na klinu smjesa nepoznatog porijekla i ne ide dolje.

Ma od kuda to tu, kako, zašto, pa ja sam radio zub..” – sa sobom grunta, već mi ga je skoro žao bilo.

Taaataaa, taaataaa dođi vidi ovo” – zove doktor oca, iskusnijeg stomatologa sa kojim je sin dijelio ordinaciju.

Tata se nagne, gleda, ovaj brusi po navlaci ali samo malja smjesu koja ne ide nigdje, pa proba vodom, zrakom, gumom, ali ništa.

Ovo u trideset godina svoje prakse nisam vidio” – reče tata, okrenu se i ode po zubnog tehničara u susjednu prostoriju.

Sad je scena ta, da ja još uvijek zijevam a njih trojica iznad mene nagađaju, možda je ovo, možda je ono, kao onaj vic o Muji i Hasi kada naiđu na “nešto” uz cestu.

I tako konzultacije traju, dok se stari lisac nije sjetio dobro zagrijati tu “nepoznatu” smjesu i polako sastrugati instrumentom, uz konstantno čuđenje i poglede prema sinu, kao da mu ne vjeruje, uz ono famozno “c c c c c c ko je to radio” koje je odzvanjalo prostorijom.

Eto, to je ta neka priča o zubu, mom zubu, koji nije moj ali je moj i mrtav je.


3 misli o “Zub

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s