Pozitivan tekst

Kako ne bi ispalo da sam kronični namćor i gunđalo zbog svojih kritikom i gorčinom ispunjenih tekstova, a i zbog činjenice da iznad svega ne bi htio dočekati napola ispijenu čašu gemišta kao upozorenje ispred kućnog praga što bi bio prigorski ekvivalent Cosa nostrinoj konjskoj glavi u krevetu, odlučih se za jedan pozitivan tekst, pokušati ću potražiti duboko u sebi usnulog lokalpatriotu koji će o našem i vašem Dugom Selu prozboriti poput zaljubljenog dječarca o simpatiji.
I sve to unatoč tome što sam dotepenac. I to zadrti. HC Dotepenec. Ne govorim “kaj“, ne pijem “gemište“, ne psujem “vrag ti mater zjebi“, ali ih volim i prihvaćam kao svoje. 

Mislim na psovke.

Recimo u Dugom Selu je bilo lijepih cura, dok nisam oženio jednu takvu, sada više nisu lijepe kao prije (molim Vas da shvatite ovo kao zaključak u diplomatskom ruhu svježe oženjenog muškarca čija žena možda pročita tekst).
Osim djevojaka koje su nekada u prošlosti bili lijepe, u Dugom Selu sam kao dotepenac upoznao neke zaista dobre ljude, neki od njih su mi postali prijatelji a neki su mi ostali u ugodnom sjećanju iz vremena kada dotepenci poput mene nisu baš krasili naslovnice prigorskog Man’s healtha i bili isuviše popularni.
Iako “domači Dugoselčani” na prvu djeluju nepristupačno, pogotovo spram došljaka, ipak kod velike većine se iza tog “kaj-si-došel-baš-meni-vrag-te-zjebi” oklopa krije ona topla ljudska neposrednost i dobrota, kada ih malo bolje upoznaš brzo nestanu one klasične predrasude o “bum-ti-prebil-kičmu-ak-zemeš-grozdja-sa-mog-trsja“, kakve često kolaju među ljudima koji se dosele u Dugo Selo.
Premda je danas u Dugom Selu relativno teško naći 100% original “domačegčovjeka, uslijed velikog broja ljudi koji se konstantno a pogotovo u zadnjih 10 godina doseljavaju, meni osobno je jako simpatično vidjeti na Martin bregu rijetke zaostale artefakte u obliku prigorskih kleti, čija jednostavnost, sitni ukrasni detalji i skromnost govore puno o ljudima koji su tu brali grožđe puno prije vala doseljenika koji su nažalost što iz nužde a što iz nemara, devastirali mnoge takve kleti i vinograde gradnjom kuća na Martinu.
Iz straha da se tekst dobrih vibracija ne pretvori u još jednu paradu gunđanja i brundanja, samo ću kratko pripomenuti kako je upravo tragično ono što se dogodilo mnogim starim drvenim kućama u centru a koje su zaslužile epitet kulturne baštine ovog kraja, nadam se da će netko biti dovoljno pametan da po tom pitanju spasi što se spasiti da.
Rijetke takve netaknute kuće i dvorišta koja uglavnom možete vidjeti na rubnim dijelovima Dugog Sela, odišu duhom koji me podsjeća na slike Ivana Generalića, ima neke elegičnosti u tim hižama, čija skromnost i toplina najviše govore o radišnim, prostim ljudima koji su u njima živjeli, zbog toga ih treba sačuvati, barem jedan mali dio, jer kleti i hiže su dio povijesti ovog kraja i ljudi.
Na rijetkim suvenirima koje eventualni posjetitelj može ponijeti iz našeg mjesta, uglavnom dominira motiv (nažalost) urušene crkve na Martin bregu koja datira iz 16 stoljeća, njena pozicija na vrhu 205 m visokog brda ostavlja dojam pastira koji pazi na svoje stado u podnožju kojim se proteže Dugo Selo, a kada vlakom odlazite iz Dugog Sela crkvu još dugo možete vidjeti na obzoru, isto tako i kada se vraćate ona vas prva dočekuje i daje do znanja da ste blizu kuće.
Prema meni dostupnim informacijama crkva se urušila šezdesetih godina prošloga stoljeća, uslijed nemara lokalnih dužnosnika (zvuči poznato), ali ima jedna poslijeratna anegdota poznanika iz Dalmacije koji živi u blizini Dugog Sela, on je rodbinu koja mu je došla u goste vodio na Martin breg, kada su gosti vidjeli crkvu,pitali su ga tko ju je srušio?
Ma Srbi su je granatirali m…. j….” – odgovori majstor i izazove zgražanje rodbine. 

Spram Srba, naravno.

Neka se nitko ne uvrijedi, svako vrijeme nosi svoje, danas mi je ta priča smiješna.
Uz crkvu na Martinu, slike Dugog Sela često krasi sat koji se nalazi u samom centru mjesta, premda Dugoselcima taj sat ne služi toliko kao orijentir o vremenu koliko im služi kao putokaz slučajnim ili namjernim putnicima, “odi kod sata lijevo” ili “kod sata skreni desno“, da ga nema morao bi po rodbinu uvijek do glavne ceste ići.
Sajam nam je ponedjeljkom na sajmištu (ko’ bi reko’), ne idem često, ali poštujem tradiciju, bez sajma bi ionako siromašan društveni život bio još siromašniji, jer u manjim mjestima još uvijek sajmovi imaju tu društvenu notu a ne čisto trgovačku i ekonomsku, ljudi se druže i to je lijepo.
Sve u svemu, ugodan je život u Dugom Selu, priroda, mir, što naravno ne znači da ne može puno bolje, ali rekoh da neću o tome ovaj put.
Eto toliko od jednog dotepenca nije previše ali nadam se da sam barem malo opravdao ovih dvadeset godina koliko me Martin breg trpi u podnožju svome, jednom sam se već selio u životu protiv svoje volje, drugi put namjeru nemam seliti se, ostajem tu, neću ići toliko daleko i predvidljivo pa završiti priču sa : “Dugo Selo tak’ imam te rad“, ostavljam to kao privilegij “domačima“, u nadi da ćemo nastaviti suživot u miru kao što je to bio običaj do sada.

2 misli o “Pozitivan tekst

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s