Ponavljač

Kako sam pao razred?

Pitaju me ljudi. Kad se pohvalim da sam pao, a hvalim se često sada, prije baš i nisam.

Mislim ono, kao da je to najveće čudo i grijeh, padale su i zrelije kruške od mene.

A ja im odgovaram.

Glatko, u “vazeljin” stilu, nije bilo puno borbe, mrtvih i ranjenih, nije bilo suza, jauka, škrguta, čak smo se smijuljili međusobno poput kretena, a kreteni smo i bili, u jednom od svojih boljih skečeva dok je još smiješan bio, na tečnom zagorskom Pervan bi rekao:

To je bile se v sekundi

Da ironija bude veća, taj tužni drugi razred srednje tehničke škole presudio mi je Hrvatski jezik, odnosno profesorica Hrvatskog jezika, iako mi je taj predmet bio Šukerova lijeva noga čitavih pet godina srednjoškolskog obrazovanja.

Al eto, i Šuker nekada promaši.

Naravno, postavlja se pitanje šta netko radi u školi tehničkog smjera, a zanima ga književnost, dok rapidografima čačka uši umjesto da crta sastavnicu na onome masnom paus papiru, od kojeg i dan danas imam traume, svaki burek me podsjeti na tehničko crtanje.A jedem burek često.

Kada budem pisao “Antologija mojih gluposti Vol.1“, svakako ću jedan odlomak posvetiti toj temi.

Uz moje vlastito “magnovenje” tokom školovanja, imao sam tu izuzetnu sreću da sam se školovao u posebno motivirajućem, “radnom” rekao bih okruženju, naročito po pitanju neopravdanih izostanaka i nedostatka bilo kakve ambicije, čista pasiva, i to teška.

Tako da nas je od 25 đaka u razredu na početku školske godine, kraj te iste školske godine dočekalo 17, od kojih je 10 palo razred, nešto u stilu ovogodišnje Dinamove Lige prvaka, svi smo čekali da to završi već jednom, i mi i profesori i roditelji.

Premda, roditelj ko’ roditelj, do zadnje sekunde se nada :

Pa valjda nije baš toliko glup da sebi to dopusti?“, a nada je kurva.

Barem u ovom slučaju je bila, i to ona teška, klišejizirana, sa poderanom čarapom i razmazanom šminkom.

Klupu sam dijelio sa prvakom Hrvatske i svjetskim doprvakom u video igri Diablo, navodno je od njega više sati igranja imao samo izvjesni Tore Nugelund iz Tromsoa na sjeveru Norveške, “ima više vremena, sve je to zbog Arktičkog kruga“, mrmljao bi ljutito sebi u bradu kolega iz klupe.

Često bi znao izostajati iz škole, čisteći dungeone od zlih kostura i palih anđela svojim hrabrim paladinom, dok je onaj u školskom imeniku dungeon ostavljao na milost i nemilost demonima vlastite lijenosti i nezainteresiranosti.

A nije bio glup. Naprotiv, imao je tada informatiku u malom prstu, no i on se poput mene odlučio baviti hamerom, pausom, rapidografima, šestarom, pomičnim mjerilom ili ti šublerom, i svim tim krasnim stvarima od kojih sam tih godina više mrzio jedino Švedskog suca Sundella nakon četvrtfinala sa Njemačkom na Euru.

Osim nas dvojice i još jednog kojeg ću kasnije spomenuti, razred je činila raznolika paleta čudnovatih prispodoba, od “klasičara” iz Travnog i Zapruđa sa “talijankama” na glavi i spitkama na sebi uz nezaobilazni bojni poklič “kaj k… p… Dinamo“,do ponekog zalutalog čestitog djeteta koje je vjerovalo u Bernoullijevu jednadžbu i voljelo crtati sastavnice rapidografima.

Ovaj još jedan kojeg kasnije spominjem mi je uz kolegu iz klupe, i dan danas prijatelj, premda je to prijateljstvo u jednom trenutku visilo o opasno tankoj niti zbog njegovog prolaska u treći razred dok smo informatičar i ja, ostali utvrditi gradivo druge godine. No na sreću, zbog našeg prijateljstva, dočekao nas je u trećoj godini kroz koju se nije uspio provući.

Specifičnost tih padova i uspona, prelazaka iz razred u razred, ispisivanja, upisivanja, manifestirala se na taj način, da sam u jednom trenutku tokom trećeg razreda poznavao više od polovice škole, jer sam gotovo sa svima u nekom trenutku išao u isti razred. Da nije žalosno, smiješno bi bilo.

Uglavnom, na dan “pada“, dolazim doma, ulazim u stan, gledam u parket jel gdje zagreban, stari pita :

I?“”

Znaš stari, ono prije kada sam kao klinac pričao o tome kako ću pilot biti kad narastem?” – krenem okruglo pa na ćošak, rekli bi u Bačkoj.

Znam i?” – odgovori otac uz znakovito ovo “i“.

E pa ovaj pilot se katapultirao” – skrušeno ću ja.

Znam, zvala je pedagogica malo prije, kaže da su te pogodili tri puta i da nisi stigao u bazu na popravak” – kaže stari uz vrtnju glavom, lijevo-desno smjer, te se okrene i ode u kuhinju.

Bilo je kasnije još razgovora i pregovora na tu temu u obitelji, ali to sada nije toliko bitno za ovu priču.

Žao mi je tih roditelja, više sada nego tada, pitam se šta su to oni radili u prošlim životima da su nas zaslužili kao potomstvo?

Moji gorki plodovi te neslavne pilotske epizode asa iz Kolodvorske 22a, posebno su došli do izražaja u petoj godini mog (da sam bio normalan) četverogodišnjeg srednjoškolskog obrazovanja, dok je moja generacija upisivala fakultete ili se zapošljavala ja sam još uvijek uredno klimao sa školskim ruksakom na vlak, a u vlaku naravno uvijek netko poznat :

E bok, kak si, kaj si upisao?” – pita me dok gleda ruksak, a na ruksaku AC/DC još uvijek markerom piše.

Ma, ovaj, pao sam razred, s… me profesor i ta priča, sad sam tek četvrta godina” – tiho zborim, da ne sazna baš vlak cijeli.

Aha…” – odgovori i pogleda me kao da mi rozi dildo iz guzice viri dok čitam Disnyjev zabavnik.

Puno godina kasnije, ne izgleda više to tako strašno, pa i gore stvari čovjeka zadese i preživi, sve to ide u rok službe, nismo ni mi ponavljači najgora sorta zemlje ove.


2 misli o “Ponavljač

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s