The Black Keys – "El Camino" recenzija

Radni naslov recenzije novog albuma imena El Camino dvojca iz Akrona, Ohio poznatijeg kao The Black Keys, lako bi mogao biti: Kako je Gnarlz Barkley ubio Juniora Kimbrougha? Zašto, pitate se?

Black Keyse sam počeo slušati početkom dvijetisućitih i njihovog drugog studijskog albuma Thickfreakness iz 2003. godine, malo je reći da sam ostao paf na neka dva freaka koji u nekom podrumu u sred Američke pripizdine sviraju prljavi, ružni, žestoki juke joint bluese-garage-rock i snimaju se na kazetofon, a energija jednostavno obara. Pjesma Hard row mi je i danas blues garage molotovljev koktel.

Onda naravno, posegnem za ostatkom diskografije i ohohohohoho shvatim da dečki imaju samo jedan album prije toga, njihov debitantski uradak The big come up iz 2002. godine, to je to rekoh sebi, konačno sam i ja uhvatio jedan kvalitetan bend u podrumskoj eri i ako ikada postanu stadionski bend, moći ću priču o njima počinjati sa: E kad sam ja 2003. godine, dok se još nisu p….

Nakon spomenuta dva albuma Dan Auerbach (vokal/gitara) i Patrick Carney (bubanj), izdali su još dva odlična albuma Rubber factory 2004. i Magic potion 2006. godine, simptomatično je kako su te 2006. godine izdali i Chulahoma: The Songs of Junior Kimbrough, kolekciju obrada posvećenu vječitom uzoru Junioru Kimbroughu blues legendi preminuloj 1998. godine, kao da su se imali namjeru oprostiti od Juniora jer godine koje su dolazile, donijele su korijenite promjene u zvuku i rekao bih drastični odmak od blues ostavštine.

I sada je došao moj čas, odnosno krenuo je još 2008. godine sa albumom Attack and Realise, nastavio se sa izdanjem iz 2010. godine imena Brothers i zaokružio sa aktualnim El Camino, ono što je zajedničko ovim izdanjima je producent Danger Mouse, poznatiji kao polovica soul pop dvojca Gnarlz Barkley.

The Black Keys

Od 2008. na ovamo Keysi’ su postali rokenrol atrakcija, senzacija, dinosaur, div, golem, pjesme su im po reklamama, serijama, video igrama, ideološki gledano postali su sve ono što ljudi zbog kojih su se počeli baviti glazbom, nikada nisu bili, neću reći da su se prodali (ne volim tu floskulu), meni više smeta što su se popizirali, u potrazi za novim motivom, iskrom, zvukom, došli su do Danger Mousea i za moj ukus zabrazdili.

Nestalo je prljavštine, dima i znoja juke jointa kao npr. Just Couldn’t Tie Me Down pjesma sa albuma Rubber factory, došla je sterilizirana apoteka. Naravno, ukusi su različiti, nekome je ova preobrazba pun pogodak ili barem logičan slijed i napredak, meni nije.

Lonley boy je najavni singl albuma El camino i ujedno prva pjesma na albumu, prpošna pop rock pjesma za subotnji jutarnji radijski program, ženski back vokali, sintisajzer kao elektro dodatak prpošnosti, zarazni refren, nema se šta prigovoriti, hit singl koji će album postaviti visoko na ljestvici prodanih primjeraka, ostatak albuma je krojen manje više u tom tonu, brzo, uglancano, da ne kažem veselo, moderan (pop) rock album.

Jedna pjesma mi je upala u uho nakon prvog slušanja Little black submarine, počinje kao akustična balada da bi završila u Allman brothers jam stilu uz odličnu solažu u pozadini, energijom i tempom me podsjetila na Jolene u izvedbi White Stripesa, jednostavo bomba od pjesme. 

Da imam čarobni štapić to bi bio smjer u kojem bi Black Keysi išli, jer sposobnosti za kompleksnije blues-jam konstrukcije očito imaju, ostaje žal što su se opredjelili za manje komplicirane digitalizirane popične gitarske riffove koje prati jednostavno mehaničko bubnjanje bez pretjerane autentičnosti.

Neke pjesme kao npr. Stop stop u pojedinim trenucima podsjećaju na neka za mene bolja vremena ovoga benda, ali vrlo brzo se vraćaju u zadane okvire da ne kažem božemeoprosti franzferdinanovštinskog poskakivanja i čistog melodičnog vokala uz jednoličan prosti ritam cupkanja nogom bez nade u ritmičke eskapade.

Šteta.

El camino” osim serije Chevrolet automobila, označava na Španjolskom jeziku “put“, “usud” u nekom širem smislu, Keysi su izabrali svoj put, ne zamjeram im, uvijek će u mojoj osobnoj diskografiji ostati bend koji je vratio poljuljanu vjeru u blues rock na početku novog milenija, uvijek ću kad popijem pive tražiti Hard row da mi puste, ovaj album ću nakon što napišem ovaj tekst rijetko, a najvjerojatnije nikada ponovno slušati.

Poslijednja stvar na albumu je Mind eraser, i bojim se da je proročanska, jer teško da ću se sjetiti kako sam nekada preslušao “El camino“.

Na koncu, The Black Keys su veliki bend i ovo je odličan album velikog benda, moja osobna stajališta ne mogu, a ni neće utjecati na tu činjenicu, možda nije stvar u njima, nego u meni, pucale su i veće ljubavi pa Zemlja nije stala, neće ni nakon ove, pogotovo za dvojac iz Akrona kojeg čeka gomila koncerata, priznanja, nagrada, pohvala za ovaj album.

A ja?

Ostajem u eri 2002. – 2006. godina, začahuren, zadrti štovatelj analogije iznad digitalnog, onu energiju, onaj osjećaj koji ne proizvede tvoja gitara i tvoj bubanj, tvoj znoj, tvoji žuljevi, ne može nadomjestiti “opasni miš” svojim čudnim i raznolikim gumbima, barem ne za mene i ne ovaj put.

Disclaimer : Originalno objavljeno na http://www.soundguardian.com/


3 misli o “The Black Keys – "El Camino" recenzija

  1. Dane i onaj drugi

    Dane i onaj drugi nemogu snimiti loš album da hoće.
    Dane i onaj drugi su htjeli snimiti loš album.
    Dane i onaj drugi su snimili prvi i zadnji put loš album.
    Dane i onaj drugi upravo pripremaju uber HC psycho blues album.
    Dane mi rekao .

    Koji Dane ?

    Dane

    Sviđa mi se

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s