Apači

Gledam sina kako raste, smije se, kako sa samo šest mjeseci zna kada se šalim a kada ozbiljno zborim, gledam ga kako upija sekunde, minute, sate, svaki dan je nešto novo, svaka sekunda ima smisao.

Nisam ga stvorio zbog toga, toliko sebičnosti sa predumišljajem u meni ne stanuje, ali on mi daje snagu da ne poludim, za praf, ne serendam, ne prenemažem se, ne pravim od Vatre rokenrol bend, svakim danom sve jasnije on postaje centar mog mikrokozmosa u kojem se skrivam od ovog đubreta u kojem plivam.

Gledam na TV-u jučer spodobu, poslije ručka dok preživam meso “dobrih životinja” (tribute to EKV), gledam kako sere, laže, mulja, živciram se, psujem, znojim se, pazusi me svrbe, dlanovi se rose, i onda pogledam njega, sina svoga.

Uzmem ga u krilo, stavim ruku na usta svoja i imitiram indijanski poklič : “vavavavavava”, malo ja pa malo on “vavavava” onako uživljen kao da ništa na svijetu u tom trenutku nije bitnije, kakav Hobbsov bozon, kakva Eurozona, kakav hohštapler đubretarski ala Zdravko Mamić?

Ništa od toga nije bitno u našem privatnom sunčevom sustavu gdje Andrija Koji Na Peleni Sjedi poput pravog Geronima poziva svoje Apače u juriš, njegov poklič u sekundi tjera bandu kaubojsku ogrezlu u kriminal i nemoral, njegov poklič je zov slobode, čistoće, poštenja, njegov zov je iskren, iz srca, iz duše, iz one male rupice na lijevom obrazu dok se smije.

Kauboj dok sasran trči, viče i vrišti o ljubomori mojoj, na njegov uspjeh, na njegov šarm, na njegov ranč, konje, zlato, a ne zna da ja jedan Andrijin treptaj ne bi dao za sve ono što je on ukrao, za sve laži, za sve obmane, sve to ne vrijedi pišljivog prašnjavog boba pokraj makadamskog puta u okolici Trilja, kauboj to ne zna i nikada saznati neće a taj hendikep mu svo zlato ovoga svijeta nadoknaditi nikada neće.

I to je tako, ma koliko zvučalo euforično, patetično, nestvarno, taj sklad, taj unutarnji mir nema cijenu, on se ne kupuje novcem, on se ne postiže stjecanjem moći, riječi “obitelj, ljubav” iz usta prevaranta i lopova zvuče poput prdeža u vjetar, jer to je za protuhe samo floskula, samo šuplje jaje bez ikakvog smisla i sadržaja, to je ukras veličine broša koji bi trebao sakriti ljudsko govno od 90 kila, a to hohštapleri moji ne ide.

Shvatiti ćete to bitange kada bude kasno, nestane tada sva arogancija, sva moć, sav novac postane hrpa guzobrisa a nazad više ne ide, nisam zloguka sova koja huče na grani pokraj vaše velike kuće, ne šiklja mi krv iz očiju i usta, ja samo polako, smireno evidentiram vaš strah, vaše fobije, vašu nemoć da materiji date emociju i smisao, vašu nemoć da kupite mir moga mikrokozmosa koji se stvara čistim srcem i obrazom a ne videonadzorom i kovanom ogradom.

Da iskreno ne vjerujem u sve ovo što pišem, iste sekunde bi se ubio, bez skrupula i figa u džepovima odgovorno tvrdim to, vjerujem u život kao zbir osjećaja, kao skup emocija, vjerujem da ništa na svijetu, ni jedna tvar, niti jedna materija ne može nadoknaditi i zamijenuti mir koji mi moj mikrokozmos pruža.

Kada bi imao išta u onoj tikvi cowboy nadobudni ne bi bijesno vrištao sa TV ekrana, ne bi lasom mahao u prazno,shvatio bi da je on taj koji treba biti ljubomoran na moje mirno nedjeljno popodne dok sa svojim poglavicom dozivam duhove starih dobrih Apača.


3 misli o “Apači

  1. i ja sam jučer, za vrijeme Nu2 jahao američkim prerijama, skupljao sam bobice i češao butine obodom lukom svojeg,

    zima će biti duga,

    hau.

    Sviđa mi se

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s