Zašto da šutim?

Vjerujem čvrsto da domoljublje nije šutnja i negacija o svemu i svega onoga negativnog što se događalo tokom proteklih dvadeset godina u Republici Hrvatskoj, vjerujem da nisam manje domoljub ako se zapitam je li npr. Branimir Glavaš išao u rat iz građanske odgovornosti ili da postane gospodar ratnog i poratnog Osijeka? Ili možda oboje, pa se spojilo nužno sa ugodnim?

Jesam li izdajica ako se zapitam kada i kako je general Ivan Čermak stigao namaknuti tolike milione uz sav svoj “nesebični” angažman u vladi i vojsci tada mlade Republike Hrvatske, pa ljudi moji mi smo 92′-e mjesecima jeli konzerve iz CSO-a koje je stari donosio u derutni stan gdje smo na podu spavali!? Odakle toliki nesrazmjer?

Mislite li da se to pitam zbog toga što danas nema Škorinog showa po prvi puta u zadnjih pet dana, pa eto iz dosade pričam budalaštine, ili možda iz razloga što svaki dan doma gledam jednog a na ulici srećem mnoge druge razočarane ljude čiji angažman u ratu nije bio motiviran isključivo materijalnom bogaćenju, nego neš’ ti budala ti ljudi su pohitali za nekim idealima!?

Ideal slobode, boljeg života za sve, ponosa, pravde, se pretvorio u farmu obitelji Todorić na kojoj kmetovi rade za zelene bonove koje koriste u menzi iste te la famiglie, pitajte nešto o tome oca moga kuma iz mjesta nadomak Osijeka, pitajte tog 60% RVI-a kakav je osjećaj kada vam sin radi kao konj a polovicu ionako mizerne plaće prima u bonovima i sve to u firmi koju su desetljećima stvarali ljudi tog kraja, da bi sada završila u rukama “spasitelja” Todorića?!

Pitajte ga koji su mu gori, oni što su pucali ili ovi što su ispod žita sve te godine kuburili? Oni što su pucali barem su iskreni bili, pa si znao kako se postaviti, a ova “naša” đubrad?Moj otac nije nikada očekivao da ga puste preko reda kod zubara a kamo li da bude lokalni šerif ala Kruljac zbog svog ratnog angažmana, kakva su to nakaradna shvaćanja zbog kojih pojedinci očekuju da se njihove ratne zasluge manifestiraju u poniznosti i sluganstvu okoline?

Poznajem strastvene domoljube, moj pokojni djed je bio jedan od njih, njegova strast, iskra u očima i žila na vratu govorile su više od pustih demagogija ovdašnjih jebivjetara, svašta mu reci, samo nemoj protiv Hrvatske, a bio je Hercegovac, iz iste one Hercegovine koju mnogi gledaju kao da je gubava.

Žao mi je takvih ljudi, ma koliko nacionalizam, domoljublje, granice, rodovi, tradicije, izgledali nebitno i retrogradno u ovom dobu nametnute sveopće globalizacije, on je bio iskren, nepatvoren domoljub, ma šta god to značilo, vjerovao je u nešto svim srcem a za uzvrat nije tražio baš ništa, na koncu takvi ljudi ispadaju budale, odbačeni, zanemareni.

Moj djed nije mogao iz oklopa kojeg mu je nametnuo surovi život i iste takve okolnosti, mene oblikuje sigurno ne toliko surov život ali po pitanju iskrenosti, časti, ideala, okolnosti su slične, nikakve, tmurne, države se mijenjaju a ljudi ostaju, isti onakvi, loši, gramzivi, pohlepni.Dočekao sam tu neovisnu Hrvatsku o kojoj je on često zborio, i šta sada? Da stanem sa životom? Da je mažem na kruh?Da lažem sam sebe? Da ne vidim ono što je očito?

Neovisnost nije samoj sebi svrha, ona treba biti prosperitet a ne sivilo u kojem trenutno tavorimo, volio bih da kao na PC-u postoji RESET gumb, pa da resetiram državu koja je ponikla na gomili sranja koja kaljaju uspomenu na sve one žrtve krvavog rata, da jedim potezom izbrišem Valentiće, Zagorce, Šekse, Glavaše, Manoliće, Todoriće, Gabriće, Ćesiće, Guciće i svu silu profitera, volio bih da se tada mogu mirno zavaliti u ležaljku na travnjaku suncem okupanom ispred svoje kuće, pa lagano kroz drijemež pratiti dva bijela oblačka kako se igraju tamo iznad oltara Domovine blistavog i čistog, na ponos naraštajima koji stasaju.

Ovako moram sam sebi lupiti dva šamara i iz sanjarenja se vratiti u zbilju, koja je sve samo ne blistava, uznosita i čista, u jednu ruku oltar Domovine je savršeni pokazatelj stanja te iste Domovine, zapušten, napušten, u korovu i bijedi.

Šutjeti o svemu tome je nož u leđa svakome od poštenih ljudi koji su iz nekih ljudskih pobuda žrtvovali (dio) sebe za (kako su mislili i nadali se) bolju budućnost, što duže flaster na toj rani držimo smrad i trulež su sve veći, ili se suočimo sa činjenicama i spasimo što se spasiti može ili razj…. i ovo malo što je ostalo pa kud koji mili moji, trećeg puta nema i kad tad će dežurni čuvari Hrvatskog duha to morati shvatiti, što prije to bolje za sve nas.

Zašto da šutim?


2 misli o “Zašto da šutim?

  1. ovo ide uz priču.
    ko sir uz bijelo vino.
    ko kruh uz kinedrladu.

    “volio bih da kao na PC-u postoji RESET gumb”

    ili da te Tom dopuni :

    “There are things I've done I can't erase
    I want to look in the mirror, see another face
    I said never would I do it again
    I want to walk away, start over again.”

    http://www.youtube.com/watch?v=ccVC5MjZEfs

    Sviđa mi se

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s