Vojnička priča

Na samom početku svojih dvadesetih, bio sam u vojsci, nije to bila “ona” vojska u kojoj su nicale po rukama krasne tetovaže kućne radinosti od plave tinte “Čačak 72′ ” uz indijansku strijelu kroz srce, ali bila je vojska, kakva je takva je, naša je.

Pula 2000 – te godine, Fižela i Muzil.

Kako sam jednom, prilikom regrutiranja izuzetno pametno na pitanje :

Koji rod biste željeli služiti?

Ogovorio :

Pješaštvo

Tako su mi i ispunili želju, postao sam onaj neki što sa projektilom trči za ovim drugim koji taj projektil ispaljuje iz nekog RKB ili tako nekako, on klekne ja stavim raketu, lupim ga po ramenu, začepim uši i on onda ubije tenk ili živu silu, jednostavno da ne može jednostavnije.

Jednom smo na završnoj vježbi čak i dobili projektil pa nisam morao simulirati nošenje i punjenje, školski neki primjerak, čak je i proizvodio zvuk prilikom paljenja ali na našem nešto nije radilo pa je ovaj što puca sinhronizirao :

ŠšššssssssiiijjjjjjuuuuuuuukaaaaBooooooooooM

Eto, to je osim doručka, ručka i ponekad večere bio najzanimljiviji dio obuke u prva četiri od ukupno osam mjeseci koliko sam služio Domovini.

Poslijednja četiri mjeseca proveo sam na straži, što je moram priznati uz svu silu do sada uzalud protraćenog vremena u mom životu, bio i ostao vrhunac besmislenosti.

U Puli na pisti, narednik čita preraspodjelu vojnika po vojnim poštama :

Mihael Pinter, vojna pošta ta i ta, Kerestinac…

Ihaaaaaaaa, evo me doma na materinoj spizi…

….ispostava Knin..

A, u p…. m……

…Pađane.

Šta idem u rat!?

Nisam naravno rata vidio, ali jada jesam, Pađane, selo par kilometara prije Knina iz smjera Zagreba, ne da je Bog rekao laku noć, ne da vuk poštu nosi, nego je onaj zadnji koji je 95′-e izašao iz tog sela, zaključao vrata i spustio rolete na selu.

Pusti nas zapovjednik nakon nekoliko tjedana prvi put u grad, idemo u Knin, kako smo opkopavali protupožarne pojaseve i čuvali municiju za zrakoplove u skladištima gdje smo bili raspoređeni, imali smo na nas 12 jedno plavo “pilotsko” odijelo sa onim krilima na lijevoj strani prsa, pa je svatko od nas jedan izlazak bio “pilot“, pogotovo ako rodbina dolazi u posjetu.

Izađemo tako na ugibalište koje je predstavljalo autobusnu stanicu, srpanj mjesec, plus 30 u hladu, čekamo, čekamo, 13h..14h..14.30h, nema busa, ništa, jedan od pametnijih među nama kaže:

Idemo do centra sela, pa da pitamo nekoga!

Ajmo!” – složismo se u glas, znojni i žedni.

Dolazimo nakon desetak minuta hoda do nekog Karlovačko pivo suncobrana koji je bio terasa birtije na koju se nastavljao dućan, to je bio centar. Valjda.

Dobar dan” – pozdravljamo.

Dobar dan momci” – uzvrati proćelavi lik u kasnim tridesetim i potkušulji, bijeloj, naslonjem na Pekabela frižider u kojem je zadnji sladoled stanovao još dok je Jurica Pađen u Azri počeo svirati.

Jel znate možda autobus za Knin u koliko sati vozi?” – pitam ga.

U podne” – odgovori lik.

A poslije toga?” – ponovno ću ja.

U podne” – opet će on onako usput dok škilji u TV koji je instalirao na drugom kraju Pekabela frižidera, tako što je produžni kabel provukao kroz prozor birtije a antenu ljepljivom trakom priljepio na rub suncobrana.

Sada je skoro 15h..” – mudro zaključim.

Sutra, u podne” – slavodobitno, da ne kažem zlurado odgovori goatfucker i konačno okrene glavu od ekrana i pogleda nas.

Šta je momci vojska, a?” – pita, dok pogledom snima od glave do pete “pilota“.

Nas četvorica stojimo, ovaj u plavoj “pilotskoj” a trojica u svečanoj zelenoj uniformi, ja si mislim “ma nemoj srati inspektore Clouseau, od kuda ti to da smo u vojsci, evo mi sa plaže pa malo do Pađana na pivo..

Oćete pit šta?” – pita i ustane u “konobarski” stav sa rukama na bokovima.

Mi se pogledamo, pa pogledamo istini u oči da nemamo kuda dalje, i sjednemo za stol, onaj bijeli plastični sa kojeg gazda krpom otjera par zumzara domaćih rasnih balegaruša.

Šta će te momci?” – upita domaćin.

Može pivo, Ožujsko?” – kažem.

Nema Ožujske ” – kratko će lik.

Onda Karlovačko” – slegnem ramemenima.

Nema ni Karlovačkog” – nanovo će lik.

Onda koje ima, samo da je pivo” – suhog grla i jezika u očaju zborim.

Nema pive, crko’ frižider” – konačno će meštar.

Pa jel ima išta hladno onda?” – pita moj kolega iz Siska.

Ima, vode iz bunara, pričaju tu babe da je 95-e upao u njega jedan iz Kistanja momak, ali ja sam pio i nije mi ništa” – priča mrtav hladan kao led.

Pa jesu ga izvadili?” – ponovno će Sisčanin.

Otkud da ja znam, meni se javio nije” – kaže i raskezi se, a u ustima “crna dirka, bela dirka“, naš domaćin.

Neka jeza mi prošla niz leđa, a i žeđ sa jezom protutnja.Ustanemo se, pozdravimo i krenemo polako cestom prema vojarni, šutke, bez puno priče.

Momci!” – vikne za nama gazda.

Okrenemo se.

Bit će frižider ovijeh dana, pa navratite na ladno pivo” – viče.

Hoćemo gazda, hoćemo” – svi u glas povikasmo i palac gore, onako kao sada na facebooku “like” pokažemo, pa požurimo niz cestu koja se topila od silne žege tamo u daljini prema Kninu.

Disclaimer : Slika lokala je novijeg datuma, nakon očitog upgradea.


4 misli o “Vojnička priča

  1. to je sve bila vojna vježba.
    kladim se da je konobar sada neki visoki pozicioniran IT konzultat, ili nedaj bože trgovac informatičkom robom …

    Sviđa mi se

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s