Terorista

Jednom sam ubio krticu, hladnim oružjem, ašovom ili ti štihačom po ovdašnjem, zalutala jadna na svijetlost dana u kanalu ispred kuće i “aaaaaa caaa!“, uz nekoliko mehaničkih ponavljanja uz luđački sjaj u očima, završih krvavi naum.

Istini za volju, nije mi se svidjelo, poslije sam se osjećao kao govno, čak su mi se i ruke tresle. Pio sam šećera i vode. Možda sam jednostavno miroljubivo biće, a možda sam i papak. U stvari sigurno sam papak, miroljubivi papak. Išao sam toliko daleko da sam tražio opravdanje, “pa to je štetočina“, “pa ionako bi uginula na suncu, pomogao sam joj..” itd.

Nije pomoglo.

Ako ne brojimo mrave, muhe i komarce, ta krtica je za sada jedina žrtva koju nosim na duši, sjetim je se tu i tamo, jebiga to se zove maler, od svih krvoloka i predatora koji su tih godina tamo zagazili, tebe prepolovi balavi miroljubivi papak, i nije neka junačka za anale smrt takva. Znate ono “bacio se sa dvije ručne bombe među nadmoćnijeg neprijatelja” naspram toga “prepolovilo ga ašovom” zvuči kao loša horor melodrama sa natruhama trasha.

Ima jedna dobra stvar u svemu tome, ne baš za dotičnu krticu, ali za mene kao egzekutora svakako. Čini mi se, premda ne mora nužno biti tako, da sam iz prve ruke, zlobnici bi rekli “iz prvog ašova“, naučio ponešto o životu i smrti, zvuči grandiozno ali ipak ima nešto u tome, u konačnici bolje je za moju savjest da sam to naučio na krtici nego recimo na malom Banetu, pa da priča ide :

Čujte komšinice Ilinka, Bane je Bane, a klikeri su klikeri, krivo mjesto, krivi kliker. Upozorio sam ga. Oglušio se.

I ovako sam početkom devedesetih imao u kući skrivene Špegeljove automatske puške, sa kojima smo trebali pripojiti Bačku Hrvatskoj, samo mi je još u dosjeu falio napad na unuka predsjednice seoskog SPS-a.

I to je maler. Dijeliš ogradu zadnjeg dvorišta sa obitelji koja se preziva kao onaj što na Kosovu govori onima ispod njega da ih “nitko ne sme biti“, a ti Hercegovac, Šokac, Hrvat, Mađar, ma sve brate osim onoga što bi trebao biti. Maler, ništa drugo.

Ne znam jel zbog prezimena, ali komšinica se dosta angažirala u vidu razotkrivanja i prokazivanja “šokačkih terorističkih ćelija” po selu, mislim, u domeni predrasuda i vjerojatnosti ekvivalent tome bi bila recimo “crnogorska radnička ćelija“, kuražnija je bila nesretna krtica nego većina nas po pitanju borbe i terorističkih akata.

Još je veći šou bio kad je na jednom skupu terorističkih ćelija u našoj kući, jedan od vođa ćelije iz susjednog sela, pitao starog :

Jel može mali preplivati Dunav?” – i klimne glavom prema meni, a ja stojim pokraj kuhinjskog stola i ne vidim šta je na stolu koliko sam visok bio. Pitanje je bilo ozbiljno, u smislu “…ako bude potrebno..“.

Mogu, al nizvodno, leđno i po dnu. Do Crnog mora, ako me kakav ribar ili grana ne upeca prije.

Jedna od rijetkih diverzantskih akcija tih dana koje sam poduzeo, završila je prilično poražavajuće za mene kao teroristu i općenito za ugled ćelije kojoj sam pripadao. Ukrao sam kutiju šibica iz “neprijateljske” kuće koja se nalazila pedesetak metara od nas, volili su me u toj kući od malih nogu, ali rat za ljubav ne pita, bez imalo sentimenta otišao sam u dvorišnu šupu punu sijena pokraj te iste kuće, zapalio šibicu pa potom i cijelu kutiju koja je buknula i prije nego sam je stigao baciti oslijepio me plamen a sumpor skoro ugušio.

Polu slijep i uz teško disanje otišao sam u kukuruze da umrem. Rekoh sebi, to je to, padoh u boju, ali kako je vrijeme prolazilo vid mi se vraćao a i disanje se stabiliziralo, kada sam vidio da od junačke smrti nema ništa, krenuh kući sav veseo, sve dok nisam došao na kućni prag, onakav garav i ljepljiv od suza koje sam ronio za životom svojim mladim, opet se puls i disanje ubrzalo kada osjetih slatki zov brezine vitke šibe kojom je stari istjerao teroristu iz mene.

Nedugo nakon toga napustili smo zonu djelovanja iza neprijateljskih crta i prešli na našu stranu, jedna krtica plus jedno samonjaravanje je rezime mog terorističkog djelovanja u predvečerje rata 91′ godine.

Nije loše, za jednog Šokca koji to nije, nego su ga takvim zvali.


Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s