Bogomoljac

Sve je to nama naš kukavičluk dao a neukost blagoslovila, sve te sumnjive njuške o kojima obespravljen i jalni puk grunta sebi u bradu, ne čineći ništa osim što mrmlja, rogobori, cvili, plače, kuka, kmeči i mekeće.

“Se su to lopovi, kupil je diplomu v Banja Luki, znam ja, mi je pričal Štef, bil je žnjim v JNA, veli da je bil tak glup kak ti stup, a sada inženjera glumi, dripec jeden.“

A kada “inženjera” sretne na cesti, isti taj jalni puk će blagoglagoljivo i snishodljivo :

“Dobri dan gospon X, kak vam je mati? A kćer? O da lepotica prava, študira pretpostavlam? V Londonu velite! Krasno! Čujte, mi Vam iskamo asfalta v ulici već skoro 15 let i uvek se nekak dogodi da nas zaobiđe plan, il nema penez il nekaj iskrsne, se smo platili a još uvek nam blato do kolena prispeva, jel bi mogli Vi gospon tamo v općini kod vaših pitati kaj je z našim slučajem?“

“Inženjer” sa fasciklom ispod ruke, u kaputu crnom, gleda tog bogomoljca ispred sebe i zamjera si što nije malog sa porte poslao do pošte, nego se odlučio protegnuti noge i sada tu mora slušati i gledati njemu nepoznato lice, koje se krevelji i nešto brblja a jutarnji zadah iz usta punih karijesa tjera na povraćanje.

“Dobro, napišite molbu i neka se potpišu svi stanari ulice, pa ćemo vidjeti što se može učiniti ” -odgovara čovjek u kaputu crnom hineći da žuri, pozdravlja i odlazi.

“Hvala gospon, bum ja to danas se organiziral, hvala gospon, hvala..” – nabraja zajapureni bogomoljac, ne obraćajući pažnju da “inženjer” više nije u vidokrugu.

Tek nakon nekoliko minuta dolazi ono kronično i neizbježno :

“Vrag ti mater lopovsku…“

Ako mislite da pretjerujem, mogu vam priznati koju mrvicu karikiranja koja scenu bogomoljca i “inženjera” prikazuje u svjetlu “krležijanskog” odnosa gradskog činovnika i seljaka, ali da su se u suštini stvari bitno promijenile u odnosu na razdoblje od prije stotinjak godina – nisu.

Kukavičluk, neukost, poniznost i dalje su glavne odlike puka koji vječito nezadovoljno, mrmlja sebi u bradu o krivnji nekog drugog za blato u kojem obitava, i ništa mi više ne ide na živce od te proklete poniznosti koja daje za pravo gospodinu X da se ponaša tako kako se ponaša, zašto bi se mijenjao?

Relativno blizu moje kuće nalazi se “vikendica” jednog takvog činovnika gospodina X i nije ga sramota što mu je to vikendica, ali baš ni malo ga nije sramota, čak je dao drvenim rezbarijama ukrasiti pročelje tog objekta od kakvih 200 kvadrata ne bi li što upadljivije zdanje bilo, bunar u dvorištu je restauriran onaj stari autentični prigorski također sav u drvetu, a centralno mjesto u vrtu punom cvijeća zauzimaju stara zaprežna kola koja u toplim ljetnim predvečerjima podsjećaju gospodina X na njegovo “selačko” porijeklo. Idila.

A bogomoljac?

Bogomoljac iz svog malog dvorišća u kojem je njegova mala hiža, sa malim prozorima, sa trulom drvenarijom, zaraslim bunarom i balegom okićenom traktorskom prikolicom gleda to zdanje, mrmlja, rogobori, cvili, reži (al po tiho) :

“Se je to fkral, kupil je diplomu, tam v općini se sami banditi, nikaj ne delaju a plate visoke, eee da je meni pet minuta vlasti, takvi bi na ulazu v šekret karte izdavali, mulci“

Komično? Tragično? Kronično?

Rekao bih od svega pomalo, kronična tragikomedija ovog naroda.

Gospodin X, nedjeljom je u crkvi, on i žena mu, uredni, elegantni, utegnuti, bez obzira što fizički nisu izgledaju višlji od većine nazočnih, fenomen poniznosti čini ih takvima, bogomoljci šuškaju, šapću, gurkaju se, pogledavaju.

“Vidi ih, kak ga nije sram, vucibatina, utegnuo se kak ti hrenovka a ova njegova kak tapeta se šareni, ni pri Bogu nemam mira od takvih, se to treba z vilama“

Poslije mise u dvorištu crkve, gospon X obično zastane zbog onih nebitnih, površnih, kurtoaznih, sitnih razgovora sa rijetkim poznanicima koje sretne, bogomoljci prolaze u tišini, skrušeno, bez gurkanja, šaptanja, pogleda uprtog u pod, a ako oči i slučajno zalutaju u susret gospona X jadni bogomoljac ne zna što mu je činiti, da pozdravi ili ne pozdravi, da klimne glavom ili kaže “bok“, na koncu brzo odvrati pogled i stane brojati kocke dvorišne staze “1,2,3,4,5,6,7,8,9..” i tako sve do ceste, pa polako pokraj škole, općine, vatrogasnog doma, sve do svoje blatnjave ulice, gmiže i grunta u sebi..

O piletu, mlincima, juhi, a o čemu će drugome?

Z praznim želucem se politika ne vodi.