Rave on!

Jazavci, dikobrazi, kukci, vjeverice, ma svakako smo ih zvali, one naprijed zalizane a iza nakostriješene kose prikaze koje su se omasovile u drugoj polovici devedesetih godina prošloga stoljeća po gradu Zagrebu, narikače za Kurtom su školske zidove ukrašavali sa “punk’s not dead” (što i nije imalo neko uporište u logici) a dikobrazi su ih pratili sa svojom parolom “rave on“.

To je bio kak ti neki pokret, stil života, punk novog milenija i ne znam kakvih sam se sve pizdarija naslušao tih godina o nečemu što danas petnaestak godina kasnije više praktički ne postoji, barem ne u toj formi i u tolikom broju, teorijski je bilo vezano uz scenu elektronske glazbe, klubove, DJ-e, Top DJ Mag emisija na HTV-u i slično, a u praksi većina pobornika se povela za sintetički stimuliranom površnom zabavom.

Jeli su bombone, “bonkase” – u slengu naziv za ecstazy polusintetičku drogu koja se uzima oralno, a kažu da može i rektalno, mahali su nekim svjetlećim štapićima i plesali čitave noći i dane, sjedio sam jedno vrijeme sa jednim od dikobraza u školskoj klupi zadnjoj.

Ponedjeljak ujutro :

Ej kuiš’ buraz u subotu party bio ono rokačina do jaja, maznem mitsubishija, kuiš uletava frendica na jeziku nosi batmana, frenda šora popay, ono do aftera nisam sjeo, i onda mi na afteru uleti tićbra sa pink pantherom i nisam zaspao do popodne u nedjelju..

Jebeni Cartoon network. Kužim da te Popay istuče alu ko’ još na jeziku fura Batmana?!

I tako iz tjedna u tjedan, iz mjeseca u mjesec, te bonkasi, te afteri, te partyji, pa dođoše future shockovi, pa neki hardcore techno, pa house i šta ti ja znam, iz nekog neobjašnjivog razloga nikada nisam osjetio ni minimum potrebe, želje, volje da se okušam u čitavoj toj priči, čak se u meni razvila neka vrsta odbojnosti spram svega toga. Ne prema elektronskoj glazbi, nego prema tom popratnom trendu koji je glazbu gurnuo u podređeni položaj.

Moja malenkost je u to doba bolovala od sindroma “slijepog štovatelja i pratitelja lika, djela, misli njegove preuzvišene ekselencije genijalca vrhovnog nadnaravnog ultimativnog umjetničkog bića J.B.Štulića” odnosno njegovog benda po imenu Azra, zidove sobe su mi krasile filozofsko-pjesničke bravuroze dotičnog u vidu stihova pjesama “Kad fazani lete” i ipak malo pragmatičnije “Nedjeljni komentar“, a poemu “Azra” Heinricha Heinea i danas znam na pamet u bilo koje doba noći.

Azra je bila zajebana stvar, uhvati te i ne pušta, traje to godinama, poput ovisnosti, ništa me prije toga a ni poslije nije toliko zarazilo poput tog benda, sva sreća pa nisam imao novaca/godina jer u protivnom bi vjerojatno danas/sutra sinu morao objašnjavati zašto mi na leđima piše :

Muhamed je moje ime, moj zavičaj žarki Jemen, od roda sam onih Azra koji umiru kada ljube

Nakon nekoliko godina “štulićizma” konačno je i ta opsesija počela jenjavati, da bi sada nekih 12-13 godina kasnije tek sa smiješkom ispratio pokojeg balavca sa Azrinim bedžem na torbi, kao u onoj reklami :

Znam kako ti je!

A dikobrazi?

Dikobrazi su u međuvremenu izumrli, barem veći dio njih, početkom novog milenija više se ne sjećam mršavih, ispijenih likova sa pola kile užeglog gela i voska na glavi kako se u vrijeme nedjeljnog ručka vraćaju iz subotnjih izlazaka, i ta histerija je doživjela svoj krah.

Znam da sam kasnije znao kroz razne priče čuti “bonkas za 20-30 kn“, nije ni Batman više što je bio očito, samo se pitam kako nekoga nije strah uzeti nešto što košta 30 kn i liči na bakinu tabletu za glavu?

Poslijednji čin “dikobraške tragedije” odgledao sam na poligonu vojarne Muzil u Puli tokom 2001 godine, ponedjeljak, stojimo u stavu k nozi s puškom, nešto poslije doručka, narednik  zbori : “Dovesti ću ja vas u red, nije ovo mamina sisa, ovo je vojska, opijate se vikendima onda meni tu dolazite ko’ mrcine, pogledajte se, kao da ste jedan drugog u mraku oblačili!” i slične Full metal jacket dosjetke, par metara od mene dečko se sruši, ali onako kao pokošen a cijev puške mu izbije prednja 3-4 zuba, scena za CSI, Mentalista, Dr.Housea, Kosti, Hitnu službu i Uvod u anatomiju, par sekundi nakon njega padnu još dvojica, već mi je guza počela raditi, reko “da nisu hrenovke mami im..“, ali nisu bile hrenovke.

Dikobrazi iz Rijeke, partijaneri, sjebao ih after na pisti, od tada moram priznati nisam više imao prilike posvjedočiti sličnim događajima, možda sam jednostavno ispao iz đira, počeo izlaziti na opskurna mjesta sa jeftinim vinom i colom 21 u plastičnim čašama, slušati blues, bolovati kako to već ide weltschmerz, a hiperaktivnih vjeverica se sjetim tu i tamo kad prebirem sjećanjima kao Tommy Emmanuel fingerpick stilom gitaru, tu i tamo taj mir i sklad prekine : “Špiiiiiiiicccaaaaaa!!” krik iz džungle lasera, sirena, fućkaljki, batmana, podočnjaka, krik iz sintetičke savane.


8 misli o “Rave on!

  1. tvoj dikobraz se neće prepoznati u slijedećem :

    2017, pametni ljudi će zaključiti da se visoki stupanj emocionalnog razvoja, nedaj bože inteligencije, krije u smrtonsonoj kombinaciji : Blues & Weltschmerz.
    Dvije godine poslije 2019, neki njemački psiholog i ruski socilog napisat će soc bestseler “B&W and D&E” odnosno “B.A.W.A.D.I.E.”( blues and weltschmerz and die ) Termin “Bawadie” će se ukorjeniti u psihijatriji i označvat će altruistički poremećaj ukorjenjen u pretjeranoj konzumaciji pop kulture čiji konzumenti žare Eddie Cochran romantičarskom energijom.

    Bawadie * ( u južnoslavenskim narodima “Bavadije” ) = osoba koja pati od poremećaj blagog tugaljivog čovjekoljuba ; prezire novac ; proklinje banke ; sklon nasilju prema poštenim i radišnim egomanijacima ; s kim je protiv takvog je ; grize nokte ; suzan ; ljut ; komunikativan prema tišini ; tih u gomili ; deltičan ; noir-ičan ; misisipičan …

    Sviđa mi se

  2. čekaj, jesam li ja Bavadija?

    prezirem materijalno, proklinjem Uni credit, šutnuo bi u dupe većunu ljudi koje sretnem vikendom a ni oni radnim danom mi nisu dragi, grizem nokte na nogama, namćor, asocijalan i volim rijeku, nije Mississipi ali tako nešto…o Bože..

    Sviđa mi se

  3. idem da napišem narodnu pesmu 'dijka bavadijka' o velšmrc devojci s divlje reke bola. 2017. pesma će se naći u kolekciji unuka alana lomaxa, praunuka johna a.lomaxa, the land where the b.a.w.a.d.i.e. began.

    Sviđa mi se

  4. “znam , znam” – tapšam te po leđima i suznih očiju zarotiram glavu za 180, te mi ona odpadne a prvi što naiđe šutne me sve do bencek šume.
    “neee zaboraviiiii tee meeeeeee ” – vikne u fade out glava moja.

    Sviđa mi se

  5. Godinu dana poslije Dan Auerbach će je uglazbit “Dijka Bavadijka” u north misisipi country stilu. Bubnjeve će svirati Junior Junior Junior Kimrough, a na bas gitari ; kumić od Burnside.

    Sviđa mi se

  6. Jedva te nađoh, naprosto se osjećam ko inspektor Columbo, a morala sam potegnuti s TypeYourBook.
    Uglavnom, ovo je super!Lakonoga.

    Sviđa mi se

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s