Šljaker vulgaris 2

Moj poslijednji tekst na temu radnika i radništva izazvao je neke manje kritike u pogledu mog navodnog denunciranja radničkog staleža i svaljivanja tereta krivnje na leđa onih koji razne krize i recesije ponajviše na vlastitim leđima iznesu.

Naravno da mi to nije bila namjera i zaista sam tekst pisao otvorenog srca sa iskrenom željom da jednoga dana radnici postanu ono što bi u svakome zdravom društvu trebali biti – a to je temelj stabilnosti, prosperiteta, socijalne pravde i ne znam čega sve ne, da se sada ne izgubim u politikantskim tlapnjama.

Kada pišem o radnicima, ne libim se koristiti zamjenicu MI, jer i sebe smatram radnikom, ne sramim se toga i želja mi je doprinjeti drugačijem pogledu na radnike u Hrvatskoj, koji nažalost prečesto predstavljaju ishlapljele prikaze u plavim kombinezonima čiji glas se rijetko ili gotovo nikada ne čuje, nešto kao Munchov “Krik” odnosno “Očaj“, tišina koja ledi žile i para uši.

U očima krupnog kapitala i kuge modernog doba “managmenta”, radnik je stoka, ali čak ne u onom smislu kako recimo stočar gleda na stoku, jer za stočara je stoka – blago, mi radnici za “kaputaše” nismo blago, mi smo samo – stoka, te nas sukladno tome tretiraju poput stoke.Uz bezbroj faktora koji pridonose takvom načinu razmišljanja od strane managmenta, jedan od bitnijih je taj da nas radnika ima više nego što njima treba, dakle imaju mogućnost izbora što im direktno omogućuje da maksimalno spuste cijenu rada kao što se u ostalom događa sa manje više svim robama/uslugama, kada ponuda premaši potražnju.

Očekivati bilo kakav oblik solidarnosti kada je posrijedi odnos managment – radnik, je naprosto nezamislivo, pogotovo u zemlji poput naše gdje velika većina kaputaša ima samo jedan cilj – bogaćenje, i to – brzo bogaćenje.

Dakle, mi sada možemo razglabati o činjenici da dugoročna ulaganja, strpljivost, vizionarstvo u konačnici donesu više profita od “ho-ruk” načina poslovanja, ali u zemlji gdje vlada poslovni model “hoću sad i hoću sve“, to su prazne priče za rijetke naivce i nema nekog smisla jurišati na vjetrenjače nakaradnog, halapljivog, beskrupuloznog mentaliteta koji je rasprostranjen među poslovnom elitom.
Iskreno, nije ovo moj način pisanja, osjećam se poput demagoga čije rečenice su prepune ponavljanja ispraznih floskula kojima se između ostalog služe sindikalni povjerenici i sva sila “zaštitnika” radništva kojima radnici i radnička prava predstavljaju osnovnu platformu za osobne beneficije i jeftino ubiranje političkih poena, dok se u praksi naravno ništa konkretno ne događa niti se išta mijenja.

Mi radnici možemo i moramo pomoći sebi na osnovu i principu zajedničkog djelovanja, moramo postati svjesni sebe kao praktički živog organizma, svaki drugi način razmišljanja, točnije svaki oblik individualnog nastupanja je samo ćorak ispaljen prema izrabljivačkoj nemani ogrezloj u kapital (jebote samo mi srp i čekić fale).

Ti sindikalni džabalebaroši bi se konačno trebali ostaviti uloge Mojsija i prestati biti posrednici između Boga kapitala i bezlične mase u radnim odorama, te konačno početi raditi na osvješćivanju radništva, na informiranju o pravima i mogućnostima, na inzistiranju za udruživanjem svih sindikata u ime jednog cilja, a to je – vraćanje dostojanstva ljudima koji žele raditi i živjeti od svoga rada.

Meni je ovaj tekst dosadan, a vama?

Jesam li napisao nešto novo, ponudio riješenje, dijagnosticirao problem?

Čisto sumnjam, ali to većini ljudi nije bitno, većina će se zadovoljiti ovim naklapanjima o dignitetu radnika i misliti će kako su ova naklapanja nešto strašno mudro i kako su baš ona nasušno potrebna nekom variocu iz Sisačke Željezare koji je ostao bez posla i egzistencije.

Zbog toga sam svoj prošli tekst pisao iz perspektive radnika koji svojom nesvjesnošću, defetizmom, apatijom, samo produbljuje agoniju, dok navodne vođe i navodni zaštitnici već 20 godina drve o jednim te istim stvarima koje su nestale skupa sa socijalizmom, izrabljivačka neman je evoluirala i jedini način otpora je taj da i radnik evoluira kako bi je obuzdao, inače nam ne ginu galije, vesla i okovi (slikovito).

I za kraj ovog demagoškog čobanca, apelirao bih (ooo kako ovo uzaludno zvuči), na društvo u cjelini da se ostavi licemjerja i lažne ljubavi prema radništvu iza čije kulise se krije despotski odnos spram ljudi u prljavim radnim kombinezonima, gotovo se upire prstom :

Sine ako ne učiš, biti ćeš kao onaj tamo, stalno prljav i bez novaca.

Nismo svi rođeni da sjedimo u prostranim uredima, nismo svi sposobni da vozimo avione, operiramo srca, branimo optuženike na sudu, programiramo, projektiramo monumentalne građevine ili da budemo filmske zvijezde, biti radnik nije neuspjeh, dokle god si pošten i čistog obraza bio tokar, komunalac ili NKV na lopati, nemaš se čega sramiti, zanimanje je ipak samo zanimanje, a kakav si čovjek, to je već priča druga.


Jedna misao o “Šljaker vulgaris 2

  1. Prisjećao sam se neki dan sam sa sobom.
    I moram priznati , narodu i sebi.
    Moji kukavički rovovski dani u ostavštini baštine svojevrsni „Bauštelski PTSP“.
    Da.

    Radofobičar.

    Sviđa mi se

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s