Tko je kriv?

Ne podnosim situacije u kojima jači jaši slabijeg, nemam u sebi taj poriv da me miris krvi ponese, pa da i ja zarijem koji očnjak u izmrcvareno truplo koje se poslijednjim atomima snage pokušava oduprijeti čoporu krvoločnih hijena.

Možda zvuči kao da na trenutke pretjerujem, ali upravo su na takve scene iz dokumentarnih filmova o strvinarima, ličile neke nemile situacije tokom mog srednjoškolskog školovanja.

Išao sam u razred sa izvjesnim R., sad kada razmišljam o njemu, nakon što je vremenska distanca učinila svoje pa sam malo razboritiji nego tada, žao mi ga je još više, ali jebiga ja sam jedan od onih naknadnih superjunaka, u ono vrijeme sam se zadovoljio činjenicom da nisam bio hijena, na neke akcije u stilu Robina Hooda nisam ni pomišljao, prepustio sam se zadovoljštini i spokojnosti što moja malenkost nije netko poput njega.

Svatko od nas ima svoja “piškenja u krevet“, mane i neke male/velike tajne koje krijete od okoline i koje vas drže u svojevrsnom strahu da će vas gomila razotkriti i poput inkvizatora uzviknuti :

Na lomaču s njim, taj im mane, tikove, klempave uši, kvrgav nos, krive noge!

Netko iz mase dobaci :”Ne zna ni R izgovoriti, dajte vješala amo da svršimo s njim!

Moj najveći strah je bio vezan uz mjesto rođenja, Novi Sad se zove grad, ma koliko to sada bilo smiješno, gadne su muke nastupale kada bi koji profesor otvorivši imenik dobacio štogod šaljivo ili barem iz znatiželje priupitao nešto vezano uz moj rodni grad, Jovići, Petrovići, Jankovići i sva sila potomaka Klukasa, Lobela, Tuge i Buge iz Novog Zagreba, bi se potom uprli u zadnje noge ne bi li mi dokazali da sam Srbin a sukladno tome i agresor, beštija, vaki naki.

Nekako iz tog straha i nelagode nisam bio vičan isticanju u gomili, taktika je bila : pritaji se i šuti.

A R?

R. je bio čudan, asocijalan, fizički “neskladan“, zvali su ga “plinska boca naopako“, kada bi sa svoga mjesta išao do ploče, za svaki stol sa lijeve strane bi se na trenutak pridržao, kao da nije imao ravnotežu, a hijene : “op op op op op” imitiraju navijanje sa slalomskih utrka.

Danas tvrdim da je sustav kriv, R. je po pravilu jednom mjesečno završio kod školskog pedagoga, gdje bi riješio pretpostavljam neki test prepoznavanja geometrijskih oblika i boja, te bi ga potom vratili u arenu prvomajske škole, i onda sve iz početka.

Da apsurd bude veći, kako to već ide kada ide nizbrdo, nakon svih tlapnji, gađanja prožvakanim papirom, zamotavanja guzobrisom, verbalnih omalovažavanja, na koncu R. postade sam kriv za muku svoju.

Jednom prilikom, kao i mnogo puta do tada, trpio je satima tlačenje, imao je u torbi neku bilježnicu tvrdih korica koju mu je ukrao jedan od belzebuba, neka vrsta dnevnika u koji je zapisivao svoja zapažanja o čudnim pojavama oko sebe, bio je dosta uronjen u svijet NLO-a, vanzemaljsko porijeklo ljudi, Maje, Azteci, piramide, NWO, iluminati, katkada rijetko pričao bi o tome.

U maslinastoj spitki, “kaj k… p…. dinamo” iz Sloboštine kromanjonac, stade čitati dnevnik pred razredom, te je nešto svijetlilo na nebu prekjučer, te je iznad Sibira uočen komet nalik na tanjur, te on misli da je u Borovju rupa za ulazak u drugu dimenziju…

Uglavnom svi se smiju osim R., on sjedi i gleda u klupu, odjednom se ustane na iznenađenje svih i stane sa otvorenim šestarom ispred čitača/zlostavljača :

Spreman sam ti nauditi!” – kaže tiho, ali hladno kao špricer.

Muk.

Kromanjonac mu vrati bilježnicu, R. je uzme i izađe iz razreda. Nakon toga, više nije išao u našu školu, ponovio je prijetnju pred pedagogom i konačno se sustav smilovao, u strahu da šestarom ne probode kakvog na talijanku podšišanog štovatelja Silvija Marića, R. je dobio ispisnicu iz škole u koju se nikada nije trebao ni upisati da je sistem funkcionirao.

Čemu ova priča?

Ponajviše iz grižnje savjesti, čitao sam ne tako davno, da smo gori mi koji gledamo i ne činimo ništa nego oni koji čine tu nepravdu, zbog naše inertnosti, naših strahova i fobija, manijaci nam sjedaju za vrat, manijaci bacaju bombe, izazivaju ratove, a mi gledamo, šutimo, zadovoljno mljackamo slatki okus “nije to moj problem” kolačića, a potom se čudimo, od kuda zlo, sadizam, rasizam, Adolf, Staljin, tko ih je stvorio, tko im je dao moć?

Daleko sam došao od R.-a koji je vjerovao u naše vanzemaljsko porijeklo i trpio što je drugačiji od većine do Adolfa kojeg su vlastite fobije, mane, nedostaci pretvorili u monstruma, između njih možda i nema neke bitne veze, ali ljudi poput mene su u čitavoj priči konstanta, mi, ukalupljeni, tihi, “normalni“, borgovska masa ukopana na Maginotovoj liniji manjeg otpora, mi smo kobni, totalitarizam prođe pokraj nas, a kada nas ščepa – plač, škrgut, krv, znoj, kuknjava i na kraju ono naivno pitanje na koje nemamo obraza odgovoriti – tko je kriv?


Jedna misao o “Tko je kriv?

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s