Ne možeš prejebati bluz

Ne brate, „ne možeš prejebati bluz“ vrištao je ST sinoć u Tvornici na predstavljanju albuma „Evo je banja“. Prije svega, kao i uvijek neki vrag mi smeta, tako i ovaj put uvidjeh da Goribor nije bend za klubove prozračne i glomazne, za klubove s puno svjetla, njihov izričaj je intiman, nabijen emocijama i zahtjeva male „juke joint“ prostore u kojima vlada atmosfera čemera, jada i boli.

Koncert je počeo u 22h pjesmom „Kiša“ koja se nalazi na novom albumu, veliki pogon je bio ugodno popunjen, ne i dupkom pun, ljudi kao da su pomalo bili iznenađeni pa od tuda valjda i doza rezerviranosti, ponavljam puno svjetla, velika soba, fali ona prisnost iz Močvare, tek tu i tamo pokoje klimanje glavom, a bend je dobar, odličan čak štoviše, ritam mašina koja gazi, melje, ubija, pogađa tamo gdje najviše boli.

Piti na gitari je kralj, njegov osjećaj za bluz, njegov funkom obojan osjećaj za ritam čini instrumentalne dionice savršenim prijelaznim razdobljima kojima ST plovi raznim stanjima svijesti od euforične „Uzalud se budiš“ pa sve do one koja me uvijek nanovo razvali a zove se „Bez“.

Standardno najveće gibanje u publici izazvala je „Ko sam?“ i „ST bluz“, i onaj magični trenutak kada par stotina ljudi zborno viče „umesto kurca imam dušu crnca“, tko shvaća zna o čemu zborim, ko’ ne shvaća nikada ni neće, neka se ni ne zamara.

Imali smo priliku čuti veliku većinu stvari s novog, duplog albuma pa su shodno tome u puna dva sata svirke izostali neki inače omiljeni koncertni brojevi, ako se ne varam izostala je „Rolamo“ koja poslovično izaziva odličnu reakciju rulje i ljuljanje „rolamo rolamo“, no zato su „Moje misli“ pokazale sve ono zbog čega ja toliko volim ovaj bend i čitavu priču oko njega, tu iskrenost, taj unutarnji nemir koji se pretvara u krik maglom obavijen u „leš kožom obložen“.

Nešto prije ponoći ST se zahvalio publici nakon dva sata odlične svirke koja samo potvrđuje ono što ponavljam poput papige i sam sebi sam dosadan, Goribor je trenutno najbolje ono što svira i pjeva od Vardara pa do Triglava, ako ne i šire, i budimo sretni što su praktički domaći bend i što redovito možemo uživati u njihovim intimnim ispovjestima u kojima mnogi od nas nalaze dio sebe. Za mene predstavljaju glasnike jedne generacije, jednog stanja uma koji je predugo u sjeni mediokriteta i trivijalnosti kojima nas svakodnevno šopaju u ovoj memli Balkana.

Ali da ne odlutam, još pod dojmom sinoćnjeg koncerta, sretan sam jer brate znaš šta?

Ne, ne možeš prejebati bluz.

Disclaimer : Originalno objavljeno na Soundguardian


Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s