Planet bedaka

U ne tako čestim ali bolnim zadiranjima po vlastitoj nutrini, shvaćam da sam duboko u sebi nesretan.

Nisu to misli koje dijelim sa ljudima kako bi dobio tapšanje po ramenu ili kakvu lijepu riječ kao ono : “ma super si ti“, čisto imam potrebu katkada te silne šuplje monologe izbaciti iz sebe, onako, mentalne higijene radi, da ne obolim ili barem da odgodim.

Iako se trudim kretati u okvirima vlastitog mikrokozmosa i u njemu naći mir, njega graditi, slagati poput puzla, čuvati poput oka, ne mogu si pomoći pa misli ipak katkada odlutaju, sve do onog reda za iPad recimo, do tog vijugavog i šarenog simbola kretenizma na dvije noge. Dok gledam taj red, obuzme me sram, a nisam taj kojeg sramota treba biti.

Duboko sam nesretan dok šećem danas parkom/perivojem negdašnjeg imanja plemićke obitelji Drašković u Dugom Selu, ptice cvrkuću, sunce kroz gole grane drveća obasjava mene i sina u naručju, proljeće je na vratima, staza kojom hodamo je suha lišćem prekrivena, gdje je tu razlog za tugu, brigu, srdžbu?

Ispred nas stazu prekida kuća ispod koje se nastavlja terasasto dvorište sve tamo u dubinu šume kako bi konoba i roštilj bili u sigurnom hladu preostalih stabala koja nisu srušena, duboko me rastuži taj prizor, to silovanje prirode i zdravog razuma, ta analna penetracija u svaki oblik dobrog ukusa.

Taj lijepi šumski pojas na tom mjestu je prekinut, potok koji kada kiše padaju teče, na tom mjestu je zatrpan šutom i zemljom naveženom, iza tog mjesta zločina perivoj se obezglavljen nastavlja sve tamo dolje do derutnih ostataka dvorca u kojem su Draškovići nekada stolovali.

Tužan sam i ljut što živim na istoj planeti sa bićima takvim, tko, kada, gdje, kako i kakva je majka “to” iz sebe izbacila, tko je “to” odgojio?

Pa jebote (namjerno psujem) ja sam priprost, ja sam dijete sa sela, moji preci su do prije 100 godina vjerojatno živjeli u (gotovo) plemenskim zajednicama, niti su pisali niti čitali, klavir sam prvi puta uživo vidio sa 14 godina a violinu i kasnije, kako meni ne padne na pamet usred šume betonirati konobu i roštilj?

Bez obzira što nije kriv “on” nego onaj koji mu je to dopustio, ja se pitam onako ljudski, otvoreno, iskreno, jedan na jedan brate, recite mi molim vas u čemu je trik?

Za biti nesretan razloga ima puno zbog kojih moja je tuga na neki način sebična, jer zdrav sam, hodam, gledam, kako kaže M.Antić : “bogat sam, imam oči, ruke i pune džepove dobrih reči“, ali ne mogu život gledati iz tuđih cipela, mogu suosjećati i opet u sebi zbog demona svojih duboko nesretan biti.

Tišti me ponajviše strah da konačni sud samo je utjeha za naivne, a u drugi sud uzdati se ne mogu, tište me lica tih gnojnih čireva na koži Zemlje ove, ti blago teleći pogledi u kojima je sav jad, sav trulež tih umnih mula kojima doista ali doista ništa osim vlastite mješine nije na dnevnom redu promišljanja.

I kad kažem kurvi ljudskoj u lice da je lopov, da je gad, da je šljam, kurva me gleda, blijedo poput teleta i ne razumije zašto ga kurvom zovem, ne razumije zašto ga prezirem, ne razumije da postoje misli, riječi, slike, osjećaji kojima mješina nije jedina bit.

Nikada mi to neće biti jasno, baš kao ni onaj za iPad red i nasmijana lica kretena, koji bi da išta u tikvi imaju gorke suze lili i nad sudbinom svojom naricali, jer taj red je grob, crna raka na Zemlji punoj bedaka.

Disclaimer : Fantastično uglazbljene i otpjevane navedene stihove Miroslava Antića poslušajte OVDJE


Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s