Radostan dan

Da mogu, kožu sa leđa bi nam oderali, onako brutalno, dva reza skalpelom i hitri potez rukom, kao dok flaster sa bolne rane skidaš.

Kome?

Radnicima, ljudima koji bi da rade i žive, ništa više i ništa manje od toga.

Tko?Eh (uzdah), tko.

Imam ogromne probleme sa shvaćanjem i prihvaćanjem ljudske pohlepe, bezobzirnosti, egoizma, sebeljublja, nezasitnosti.

Na upit o poboljšanju financijskih uvjeta, odnosno na pitanje nazire li se izlaz iz crne rupe u koju smo upali i zbog koje su mnogi ljudi dovedeni praktički na rub egzistencije, odgovorna osoba u poduzeću predstavniku sindikata odgovara kako bi da se samo njega pita, radna snaga bila još jeftinija.

Debeli nabubreni štakor, bez trunke solidarnosti i osjećaja za socijalnu pravdu, krmak čiji podbradak vodi žestoku bitku sa kragnom koju teškom mukom kravata obuzdava, on bi da se njega pita tvrtku preustrojio po principu galije koju znoj robovski tjera naprijed, u tom trenutku poželim biti dio vojne hunte koja bi takve prasce vješala o bandere putem prema glavnom gradu, čisto onako za primjer drugima, bez suda, porote, odvjetnika.

Poželim, pa požalim, kada me “prijatelj” uzme za 300 kn, i na površinu ispliva sav gnoj koji se krije u ljudskom rodu, sva pohlepa, sav trulež i jad koji tako bitne stvari u životu kao što su povjerenje i iskrenost, pretvara u šareni artikl sa etiketom i cijenom, prijatelju ako me ti uzmeš bez treptaja kada zaškripi, kako da očekujem od štakora debelog nešto bolje?

Teško probavljam spoznaje takve, koje doduše nisu ništa novo, ali svaki put me iznova ostave bez daha, bez teksta, svaki put iznova vrtim isti film u glavi, neki Fidel i ja na transporteru, ispred nas krdo debelih svinja čije fleke na finim sakoima ispod pazuha svake minute postaju sve veće, ulicom odzvanja dahtanje uspuhane gomile, narod nam maše dok trulim povrćem zasipa kolonu šljama, a sunce neumoljivo prži po već užarenom asfaltu…

To je neka moja maštarija, koja se doduše brzo raspline kada shvatim da se krdu uspuhanih znojnih debelokožaca ne nazire kraj, a mnogi nose lica ljudi koje poznajem, ljudi koji su poput mene.

Mene zanima, jesam li ja jedan od debelokožaca ali nisam u prilici otkriti svoje nabubrene obraze i masni podbradak, čuči li u meni štakor bez skrupula čija se trenutna skromnost temelji na prostoj činjenici da nisam u prilici zajašiti nekoga nego sam ja taj kojeg se jaši?

Vozni park od 70 – 80 000 eura, nekretnina u gradu, van grada, na obali, i da ga se pita zajašio bi čovjeka koji u Lidlu jednom mjesečno na odgodu kupuje namirnice, čovjeka koji za gablec jede komad kruha i svježe ubrani paradajz a čeka ga još nekoliko tona koje preko leđa treba prevaliti, čovjeka čija djeca u pitajboga kakvim uvjetima žive i preživljavaju.

Ako mislite da pretjerujem, vjerujte da ne pretjerujem sve takve i slične situacije gledam svakodnevno, i ne pišem ovo da nekome suzu na oko natjeram nego eto čisto računam u sebi, daj da to rasčlanim kao u matematici, napišem na papir pa mi možda neke stvari budu jasnije.

A nisu, nije mi jasno da nekoga nije apsolutno nikakva briga za drugo živo biće, nije mi jasno od kuda uza sve to ta doza prepotencije, ta osornost, potreba da pljuneš na onoga kojeg gaziš.

Znam da rulja,krv, rat, linč, često ne donosu puno toga novoga i dobroga, štakor u nama kad tad pojede onog Fidela iz maštarije, ali opet ne mogu se oteti dojmu kako bi uživao, onako iskreno iz dubine srca, da vidim podbradak kako se sa omčom bori, dok povjetarac ljetni lagano pirka a “ptice pevaju aleluja“, bio bi to nadasve radostan dan.


6 misli o “Radostan dan

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s