City (epi)centar

Jučer mi prijatelj priča o koloni vozila na Slavonskoj i dečku koji stoji pokraj ceste držeći kartonsku strelicu koja pokazuje u smjeru novog trgovačkog centra :

Ajmo narode lijevo, City jebeni centar istok se otvorio, navalite u tu šarenu kičastu septičku jamu i izjedajte kapitalistička govna u ritmu R’N’B uspješnica, majku vam jebem da vam jebem tupu koja vas nije naoštrila dok je trebalo!

To bi ja napisao na strelicu dok me masa nebi linčovala ili murija u maricu utrpala.

Ljudi se prave da nevole psovke, ja ih volim, poštujem, i ti ne u svakodnevnoj konverzaciji, nego ovako dok pišem, ljut, tužan, smrknutoga lica.

Psovka mi je poput čaše leda pokraj opečenog kažiprsta.

Šta su moje psovke spram tog konstantnog analnog penetriranja zdravog razuma od strane marve čiju logiku i način rasuđivanja ja nikako ne mogu dokučiti, pa Pol Pot bi za mene bio djevojčica sa žigicama, koliko ja prema toj marvi nemam nikakvog suosjećanja.

I sada nek netko normalan meni kaže, zar je čudo veliko što živimo u zemlji korupcije, lopovluka, nemorala?

Jel ta marva koja je jučer čekala u redu za ulazak u City jebeni centar sposobna zdravo rasuđivati, biti društveno aktivna, osviještena, jel ta marva može biti okidač promjena koje su nasušno potrebne ovom društvu pa i civilizaciji ako hoćete, da se iskobelja iz govana u kojima smo do grla?

Mislim stvarno sam sebi sam se popeo na glavu monolozima i mantranjima, a ne mogu ih se riješiti zbog te marve koja me svako malo podsjeti kako ništa nije slučajno, sav taj izmet kojem se čudimo, od politike do estrade, sve to mi zaslužujemo, a ovakva prazna laprdala poput mene su samo statistička pogreška koja neće bitno utjecati na savršeni balans idiotizma i kapitalizma, koji se slažu i nadopunjuju kao Romario i Bebeto na Svjetskom prvenstvu 1994 godine.

Jednom prilikom sam ne svojom voljom, ali zaista slučajno, nenadano i nikako ne svojom voljom završio u onom sada starijem City centru na zapadnom dijelu ZG-a.Bio je prvi rođendan centra, subota popodne, pazite centar slavi rođendan, aluminijska konstrukcija slavi B-day da vam jebem B-day i te kretenske cool najsi izraze.

Uđem unutra nakon 37 minuta traženja parkinga sa ovim što me poveo a nisam ga mogao odbiti zbog elementarne pristojnosti spram ženine rodbine, a unutra pogodite šta?

Torta i šampanjac! Besplatno!

Ooooooooooooooo ima li te ti sa bijelom bradom? Imaš li kakvu motku barem da mi daš?

Dok sam živio u Vojvodini držali smo svinje, i onda bi baba navečer u jednu kantu stavila ostatke od ručka, koncentrat mekinja (ako se ne varam) i sve to zalila toplom vodom i promiješala, napoj se zove ta špecija.

Još dok bi baba ispred svinjca to miješala, čulo bi se roktanje, da ne kažem žamor nestrpljivih proždrljivih budućih kandidata za švargle i kobasice, a kada bi naposlijetku baba napoj istresla u valov, eeee tu bi nastao lom, skvika, bitka za prvi red.

Eto toliko o dijeljenju torte i šampanjca masi oko info pulta.

Nakon provedenih cca 25 minuta u tom grotlu subotnjeg slavljeničkog popodneva, osjećao sam se stvarno umorno, izmoždeno i tužno, ali stvarno, mene takve stvari naljute pa nakon nekog vremena rastuže, čak i ne u onom smislu tuge koja vapi, žali, čezne, nego tuga u bezvoljnost umotana, najrađe bi kada izađem sa takvog mjesta samo hodao, hodao, hodao kao neka varijacija Forresta Gumpa, onako bez cilja i plana, hodam dok ne izdahnem, ali barem krepam zadovoljan jer sam probao uteći.

Serendam, da sam toliko radikalan odavno bi se zapalio ispred Kauflanda dok subotom dijele roštilj, tek toliko da zamiriši, ali nisam, zbog toga pišem, laprdam, terapija brate ništa više, auto-terapija.


6 misli o “City (epi)centar

  1. I ja sam vidio ove sa žutim strelicama.
    Kakav trenutak. Kakav dan.Vozili smo se pomalo jer oči nemogu odolit takvom događaju.Neki su i sudarali i smijali jer “nema veze, ma vidi citycentar one i ongo momka sa strelicom žutom, Bože što je žuta strelica njegova”.
    Ja sam u jednom trenutku čak izašao iz auta , te usliko streličare, a onda poslije u kafiću svom društvu važno prepričavao rasplet tog toplog proljetnog poslijepodneva.

    mkk

    Sviđa mi se

  2. Mene u t-centrima najviše fasciniraju godard-ovski parkinzi. Voziš kroz krugove pakla, i nikad jebeno ne znaš na kom si nivou. I onda ti liftovi, s nadrealnim oznakama. Ta filmnoir atmosfera me uvek preznoji, klimatizovani 'jedan isti' vazduh počne da me guši, i kad se najzad, ošamućena i uspaničena, dokopam pravog nivoa, na mene nagrnu ljudi-kese (ništa manje nadrealni), i sve što poželim je da klisnem u prvu kafanu s kariranim stolnjacima, naručim ladan špricer i zapalim cigar.

    Sviđa mi se

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s