Johnny

Pula, Muzil, siječanjska noć 2002 godine, bura nosi more, hladna kiša pada, stražarska kućica stotinjak metara od obale i ja u njoj, slušam na Sony walkmanu Guns n’ Roses. Može li gore, od Gunsa, mislim?

Gunse sam slušao iz sasvim pragmatičnog razloga, naime kazeta je trajala 90 min, kada bi je preslušao cijelu, za nekih dvadesetak minuta dolazila je smjena straže, sa psihološkog aspekta, pomagao je ovakav način razdiobe vremena, mobitela tada još nije bilo (barem ga ja nisam imao), a sat nikada nisam nosio, tako da sam vrijeme dijelio na A-stranu, B-stranu, i pripremu za dolazak smjene.

Pokrio sam se kabanicom, gotovo da ne vidim prst pred nosom, pušku držim među nogama, skvrčen sam na podu u položaju fetusa, mokar od glave do pete, kućica nema vrata, a more kao da zna, kako vrata nema pa neumorno zasipa sitnim slanim hladnim kapima.

To su oni magični jebemteživote trenuci koji u životu zadese čovjeka, nekoga češće nekoga rijeđe, čak je i Njemački ovčar koji nam je na tom stražarskom mjestu inače pravio društvo otišao na bolje mjesto te noći, toliko o “najboljem prijatelju” sa kojim sam nesebično dijelio mesni narezak i gulaš iz CSO kutije.

Zvao sam ga Johnny, po Štuliću, to je bio onaj period života u kojem bi mi se kćerka da sam je dobio zvala Azra, sin Pavel, na leđima bi da sam imao novaca tetovirao pjesmu “Nedjeljni komentar” a Poljska mi je bila u srcu više nego većini Poljaka.

Johnny je podvio rep i zavukao se negdje na suho, a ja sam (jer tako je trenutak nalagao) razmišljao o smislu onoga što sam upravo radio.

Čučiš u vukojebini, mokar si, hladno ti je, “čuvaš” sa puškom bez municije nekakva derutna skladišta od pitajboga koga, ponekad danju vičeš na pokojeg ribara koji se previše približi molu, ovaj te ne jebe 2%, i dalje peca, gleda te kao budalu, i sada ti nađi smisao svog čučanja u fetalnom položaju na podu stražarske kućice.

Dok pišem crtice o svom boravku u vojsci, uvijek mi iznad glave visi onaj mlinski kamen maslinasto zelene boje, koji bi me svakog trenutka mogao poklopiti, na kamenu čitko bijelom kredom piše :

E mladiću, 77′ godine Bitola, Bogu iza nogu, hodnja 20 km, žuljevi, red, rad, to je bila vojska..

Shvaćam i prihvaćam, ne sporim, ne uspoređujem, ono je bila vojska, ovo je ništa, mi smo mamini sinovi, Vi ste svi odreda Bekimi Fehmijui, Koče Popovići i šta ja znam tko sve ne, odlazili ste kao golobradi dječaci iz majčinih skuta, a vraćali se kao kosmate muškarčine koje same znaju pospremiti krevet i zakrpati hlače.

Kada sam se ja golobrad i slinav kakav sam i otišao, nakon osam mjeseci vratio iz vojske koja to nije, nisam bio nešto posebno uzbuđen, vjerojatno iz razloga što sam u tih osam mjeseci desetak puta bio doma u majčinu krilu, jecajući kako nam je teško i kako po mraku moramo na stražu skroz tamo pet kilometara daleko od stražare.

Bez obzira na tu činjenicu, i dalje se često sjetim te siječanjske Pulske noći, kabanice, kiše, bure, prazne puške, Gunsa i one pičke švapske okupatorske Johnnyja, eno ih čuče u “folderu” besmislenih jebemteživote trenutaka, trenuci toliko bez smisla da se pokraj njih čak i život ovaj koji živim katkada na tren učini smislenim.


Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s