Cigani

Cigani?

Da, baš Cigani, za Rome sam prvi put čuo sredinom devedesetih godina prošloga stoljeća, sa Ciganima kao negativcima sam se rodio, sa Ciganima su me plašili, Cigana sam se bojao, od Cigana sam bježao.

Dakle taj animozitet spram jednog naroda sam dobio u naslijeđe, nisam ga stekao osobnim negativnim iskustvima za života, i nisu moja baba, otac ili mama bili ekstremistički izuzetci koji su me zatrovali mržnjom, takav odnos kada se općenito pričalo o tom narodu je bio općeprihvaćen i uobičajen u Vojvodini.

Naravno na osobnoj razini situacija je bila nešto drugačija, ne bitno drugačija, ali ipak drugačija.
Cigani su bili dijelom naših života, mnoge smo osobno poznavali, doduše lagao bih kada bi tvrdio da nije bilo distance u tom odnosu, ali i takav licemjerni odnos je bio bolji od fame da su svi Cigani štetočine, ljenčine, lopovi i da će nam iskopati oči te nas u Italiji tjerati da prosimo.

U našem selu, većina Cigana je živjela u Dudari, već sam jednom pisao o tom mjestu koje je paradoksalno bilo nešto sasvim suprotno od mirisa i slada dudova po kojima je vjerojatno dobilo ime, u zbilji radilo se o divljem odlagalištu krupnog otpada, na kojem je vječito neka vatra tinjala i širio se smrad zapaljene gume, plastike, smeća.

Jovicu Cigana sam znao, moja generacija momak, bio nam je zanimljiv sa one već spomenute licemjerne distance, psovao je, pričao o sexu, govorio starom : “idi u p… m….” i tako, radio je puno toga što je nama prinčevima paorske plave krvi bilo nezamislivo, zapravo vjerojatno se radilo i o nekoj vrsti zavisti sa naše strane po pitanju slobode, kada imaš 10-12 godina, svojevrsna anarhija izgleda i zvuči sasvim primamljivo u odnosu na roditelje, crkvu i školu.

Jednog Cigana se sjećam da je odudarao od šeme Dudare, iako je iz nje potekao, vozio je auto, završio ako se dobro sjećam višu školu, radio je, upotpunosti se uklopio uz naravno uvijek prisutnu dozu licemjerne distance, koja jebiga nije nastala preko noći, pa neće ni nestati preko noći, ma koliko ta nepravda bila poput Himalaje velika, ona je tu među nama.

Moja sestrična ga je bolje poznavala, bili su generacija, čak mu je posvetila odlomak u svojoj nagrađenoj knjizi, pa i više od toga, sama knjiga nosi naslov “Kako su me ukrali Ciganima” a odnosi se na njegovu tvrdnju kako je “ona njihova“, ciganske krvi.

I šta sada reći o svemu tome, o Ciganima?

Zašto uopće imam potrebu nešto reći?

Zato što sam sit elitista čije licemjerje je prozirno taman toliko koliko i licemjerje Vojvođanskih baba koje su pendžere pritvarale kada bi Cigana na ulici ugledale a sutradan bi u crkvi na galeriji pokraj orgulja o Božijim stvorenjima u zboru zavijale.

Sit sam te mase nazovi zaštitnika, mase koja u pravilu “štiti” Cigane isključivo u svrhu samopromocije i vlastite aureole “pro-europskih” stremljenja, tolerancije, te licemjerne intelektualne perjanice kojima su prava Cigana samo sredstvo a ne cilj.

Kada kažem kako se Cigani moraju mijenjati, to ne govorim jer ih mrzim i jer ih ne želim pokraj sebe, govorim to iz razloga što živimo u takvoj zemlji, u takvom svijetu koji nije skrojen da bude svakome po volji, živimo u sistemu ograda, predrasuda, spram kojih ciganska filozofija slobode i miroljubivosti izgleda kao fantastična bajka, a bajke su na žalost ipak samo bajke.

I onda imamo rezultat da ti ljudi žive poput otpadnika, imamo činjenicu da ih je to otpadništvo učinilo talogom svakog društva u kojem žive, jesu li oni sami tome krivi?

U bajci nisu, u zbilji ja smatram da jednim dijelom jesu, ne zbog toga da odriješim sebe svojih grijeha i licemjerja, nego zato što ja ne vidim drugi izlaz iz situacije u kojoj se trenutno taj narod nalazi, osim prilagodbe, asimilacije, integracije nazovite to kako god, nešto se mora pokrenuti.

Cigani nemaju nacionalističkih pobuda, Cigani nemaju maticu, državu, niti će je imati, ako ne žele biti otpadnici moraju se prikloniti većini i napustiti neke tradicije, navade i običaje koji su se ukorijenili u tom narodu.

Svijet je takav, nisam ga ja krojio, i tako mi svega ja te ljude ne mrzim, volim njihovu slobodu, nemirni duh, muziku, dušu ali sve su to licemjerna ljigava naklapanja kojima se ne želim prepustiti jer ona ne mijenjaju ništa, kompromis sa njihove i samo trun razuma sa naše strane mogu pomoći integraciji tog naroda, koji sigurno ne zaslužuje biti talogom ljudskoga roda.

Eto, profesionalni lovci na fašiste, sada uredno nastavite hajku, osnivajte udruge koje muzu novac iz EU fondova i štitite svoje rumene debele obraze, slatko si tepajte o Europskim uzvišenim tekovinama, a Cigani će uz svu silu mecena i dalje ostati Cigani, jer oni su eto ugroženi i tu se ništa ne može, uostalom da ugroženih nije čime bi se Vi bavili i na čijoj muci bi vlastitu taštinu hranili?


Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s