Brodolomci

Kada si izbjeglica, poznaješ puno drugih izbjeglica, nekako se gledate kao da ste svoji, isti problemi, ista neizvjesnost, na kraju krajeva isti jad i ista bijeda vas prate, to je jedan od segmenata rata koji ako ne doživite, teško možete razumijeti, dakako biti izbjeglica nije najgore što rat nosi, jer ako si izbjeglica barem jedno je sigurno – glava ti je na ramenima.

Ako se kao izbjeglica nakon perioda tumbanja u kojem nitko ne zna gdje bi i šta bi s tobom, dočepaš mjesta stalnog boravišta, onda ti postaješ jedna od destinacija nadolazećim obiteljima i pojedincima sa kojima svijet ne zna šta bi i gdje bi.

To je period života koji prođe bez nekog prevelikog stresa ako život gledaš krupnim, crnim, dječijim očima, kao što sam ga ja gledao, možda ostanu kakve poslijedice i ožiljci u podsvijesti, ali u svoj toj bijedi olakotna je okolnost biti dijete i ne znati gotovo ništa.

Biti odrastao, i biti roditelj, e to je već priča druga.

U rasponu od 92′ – 95′ godine, kroz stan od 56 kvadrata u kojem sam živio sa svojom obitelji, prodefiliralo je zasigurno stotinjak različitih profila ljudi, kako u formi obitelji, tako i kao pojedinci, a svima je zajednička bila neizvjesnost i nedostatak onog čvrstog oslonca u obliku doma, bez kojeg se čovjek pretvara samo u sjenu onoga što je nekada bio.

Pod izraz “prodefilirali” ubrajam sve one koji su u nekom periodu, spavali, jeli, živjeli kod moje obitelji, ukupan broj onih kojima je naša adresa bila usputna stanica, zaista je teško, da ne kažem ne moguće utvrditi.

Kada se sa odmakom od gotovo dvadesetak godina unatrag, odvrti film iz tog razdoblja, tek sada me uhvati neka jeza, nelagoda spram tog kaosa na koji smo zaboravili kroz godine u kojima se život normalizirao.

Bilo je svega, od narkomana na igli, do hipija hašišara, samozvanog špijuna čije informacije nisu nikoga zanimale, studenta elektrotehnike, pa čak i neki dobrovoljac Francuz kojeg je stari digao sa klupe u parku ispred vojarne gdje se spremao provesti noć.

Ovaj na igli je bio zajeban, daleki rođak koji čisto sumnjam da je znao kako je rat u tijeku, Banjalučke ulice, loše društvo, igla, su ga pretvorili u živog mrtvaca, to je onaj gotovo terminalni stadij heroinskog ovisnika u kojem nema razlike između “high” i “normal” stanja, zurenje u točku, halucinacije, nepovezani govor, u svakom slučaju horor za sve ljude oko njega.

Hašišar je bio OK, Lala u traper prsluku sa bedžem (A) ono “anarchy in UK” i ta furka, Leb i Sol, EKV, Pankrti, fudbalerka do ramena, jedan od onih likova sa kojima bi volio danas sjesti, piti pivu i pričati o koncertu Riblje Čorbe u Baču recimo, ili o EKV-u 89′ u Novom Sadu, pripadnik one generacije koju je rat progutao, ošišao, presvukao i pljunuo natrag, više nisu bili isti.

Špijun je previše čitao romane Iana Fleminga, na koncu je s “onu stranu” završio na dugogodišnjoj robiji, koju mu je malo skratio pad režima S.Miloševića, tek nakon osuđujuće presude saznali smo da je tobože baratao nekim informacijama koje u principu nisu nikoga zanimale niti su imale bilo kakvu obavještajnu vrijednost.

Student je bio normalan u svakom pogledu, povučen, sin od prijatelja iz Vojvodine, odustao nakon nekog vremena na trećoj godini FER-a i otišao u rat, sudbina se pobrinula da priča ne bude do kraja tragična, živ, zdrav i ima obitelj.

A Francuz, on nije bio dugo kod nas i zapravo nije u čitavoj priči toliko ni bitan, osim zbog jedne činjenice, priča s njim je oličenje karaktera moga oca, onaj naivni, dobroćudni, sažaljivi odnos spram ljudi u nevolji, kako drugačije opisati situaciju kada ulazi u stan i kaže :

Dobro veče, ovo je Laurent iz Lyona i večeras spava kod nas

Mogao je biti francuska verzija Breivika, ali nije, i vjerujem da je tako s razlogom, dobro se dobrim vraća, tko može biti siguran da danas/sutra neće biti u koži kakvog Francuza, u nepoznatoj zemlji, gradu i parku.

Uz masu lica kojima ne pamtim konture nakon toliko godina, ovo su bili zanimljiviji primjerci brodolomaca (pa da malo i pretjeramo u liričkom prenemaganju) od hridi života u tom turbulentnom razdoblju kada vas nevolje spajaju, veliku većinu tih ljudi nismo vidjeli niti čuli nakon rata, na neki način možda je i bolje da je tako, čisto sumnjam da se netko rado sjeća tog vremena, a ponajmanje oni, brodolomci.


2 misli o “Brodolomci

  1. kod nas su bili ljudi iz bosne ( ko će kome nego svoj svome ). kada i zijad sa sinom dejanom i ćerkom sanjom ( vršnjaci mi ). sjećam se prvog doručka : zijad pije kafu i pita moju mater jel može zapalit, stara klima glavom i prebacuje šerpu sa jednog na drugo kolo šporeta, ja se beljim dejanu a on me poteže za kragnu, kao da to radimo svaki dan, rušimo vilice i noževe sa stola, stari moj podiže glas i šalje me po rakiju,sanja se cereka i pognute glave smiješkom me prati očima kroz crne šiške ispijajući bijelu kavu,
    važno pitam starog svoga : „šljivu ili lozu“ ?
    „donesi obje“ – odreži ćaća i očima me pošalje u špajz.
    tanjuri veselo zveckaju, a sunce na istoku probija se do kuhinjskog stola punog balogovanja, i kroz dim cigarete obasjava novo nastalu obitelj koje već sutra neće biti …

    Sviđa mi se

  2. ..”a sunce na istoku probija se do kuhinjskog stola punog balogovanja, i kroz dim cigarete obasjava novo nastalu obitelj koje već sutra neće biti …”

    suza mi je zatreperila na trepavici..

    Sviđa mi se

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s