Gazda

Bio sam rob, ne baš “neobičan oblik ljudskog stvorenja” kao što Bare zbori u odličnoj A ti još plačeš, naprotiv bio sam obični dvadesetogodišnjak u raljama neobično nakaradnog sistema čiji razvoj je zdušno potpomognut od strane političke vrhuške devedesetih godina u lijepoj nam i dragoj Hrvatskoj domovini.

Ne bi da vrijeđam osjećaj pijeteta spram žrtve crnih robova Afrike ili bijelog roblja koje u ovom trenutku u neljudskim uvijetima crnči kako bi neko novo tehnološko govno na vrijeme bilo dostupno retardiranoj konzumerističkoj masi, ali da sam kivan na lokalne Očeve domovine koji su dopustili talogu Balkana da zajaši djecu i budućnost te iste Domovine, to ne mogu sakriti.

Radio sam kod domaćeg poslovnog čovjeka sa Kosova, čiji se poslovni uspon devedesetih uvelike temeljio na prisnoj sprezi sa politikom, i zbog toga najmanje krivim njega, jer ruku na srce nije on ni kriv što je primitivan i zaostao, krivi su oni koji su se kleli u tvrdu stinu i stoljeće sedmo, krivi su oni sa kojima je njegov ćaća sjedio u Maksimirskoj loži i gledao simbol svega Hrvatskog, NK Croatiu.

Taj poslovni čovjek, odnosno taj talog balkanske septičke jame, imao je “napredno” shvaćanje i poimanje odnosa poslodavac-radnik, koje se manifestiralo kroz jednostavnu formulu : ja te plaćam=ja te posjedujem, možda najmorbidnije od svega je bila činjenica da su mnoge moje kolege takav pristup smatrale sasvim normalnim i opravdanim.

Gazda – tako su ga zvali, majkutijebem i gazdi, kao da sam u feudalnom poretku, nikada mu nisam oprao crni Range Rover, uspio sam izbjeći taj zadatak koji je uobičavao prakticirati nedjeljom, tako što bi vozač dovezao auto na skladišni prostor iza trgovačkog centra pa bi voditelj centra odredio kmeta koji bi taj auto oprao, u nastavku priče o morbidnosti, nalazi se podatak da je nerijetko bilo dobrovoljaca za taj uzvišeni čin pranja gazdinog auta.

Nisam mu prao auto, ali sam zato sudjelovao u građevinskim radovima na njegovoj kući u Dubravi, kuća koja je bila oličenje njegovog karaktera, vidi se da ima novaca i da apsolutno nema ukusa, kič, kič i samo kič, standardno stanje kod novopečenih bogataša čija umjerenost se izgubila negdje na pola puta opanak – lakirane cipele.

Radiš bez radnog vremena poslove o kojima nemaš pojma, ali si jeftin, njegov si, zašto bi plaćao ljude kojima je to zanimanje kada kao gazda posjeduje vlastitu ergelu?

I onda recimo vidiš Milana Bandića ili Borislava Škegru kako dolaze u privatne posjete trgovačkom centru, nakon nekog vremena Mate Laušić postaje savjetnik za osiguranje i zaštitu na nivou čitavog trgovačkog lanca, i onda nas pedesetak kmetova jednog dana sluša izlaganje veleštovanog Mate o tome kako prepoznati potencijalnog lopova, o važnosti naše budnosti jer sva ta roba je NAŠA roba, to je naš kruh.

Da nisam prisustvovao, ne bi vjerovao.

Eto to smo mi, taj “ponosni” narod koji je zajašila šaka jada, polupismeni zlatar sa Kosova viče pred mojim očima na kolegu zbog banalne stvari i daje mu otkaz, u jednu ruku da oprostite jebeš otkaz, devedeset posto nas je bilo u ranim dvadesetim godinama, bez kredita i sa nadom da naredne godine u ovo doba nećemo biti gazdini, ali taj način, taj odnos, ta retorika koja je imala uporište u samom vrhu političke moći, to je ono što deprimira i što boli.

Odavno već nisam gazdin, daleko od toga da sam trenutno sasvim svoj sa svim pravima koja mi pripadaju, ali ništa se ne može usporediti sa izrabljivačkim odnosom novopečenih tajkuna koji su u sprezi sa politikom ogadili sve one ideale za kojima smo zinuli i progutali, da prostite- govno.

Trenutno, nikoga ne mrzim, nisam ljut, niti mi se prebire po lažima i obmanama, po uzrocima ovog st(r)anja, što više prebirem više smrdi i magareće uši veće su na glavi, tako da sam se prepustio nekoj melankoniji, defetizmu, čekam da odrobijam ovo što još imam, možda negdje tamo gore iznad plavog neba nazire se utjeha.


2 misli o “Gazda

  1. ja sam svom gazdi prao aute svake nedelje.
    ali jednomč , kada sam prao auto, ispred kuće njegove, dočekale su me njegove netom punoljetne ćerke. a onda sam ih ja blagim mlazom šlaufom pošpricao a on bi mene pjenom opjenile i smijali bi se prljavim alu felgama i ležali bi pod zadnji blatobran, sad pod lijevi, a sad pod desni. A onda bi njihova majka , žena moga gazde, izašla van u svojoj haljini bijeloj, bosih nogu i sva u curliku nosila nam tanjur kolača i oraha, i onda bi sjeli svi zajedno u gazdin auto i odvezli bi smo se u šumu, pa bi se vratili jer ja bih bio umoran. ja sam volio svog gazdu i njegov auto i pranje nedeljom. tolko sam volio da bih nekad , već u utorak, uprljao haubu ljubeći metalik usnama svojim, tako da sam auto često prao i srijedom i petkom i uskoro svaki dan , sve do dana kad se gazda i žena i ćeri njihove i ja nismo zasitli auto njegovog. A onda …. a onda je gazda promjenio auto ….

    Sviđa mi se

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s