Corrosion of Conformity – "Corrosion of Conformity"

Kada bend koji postoji 30 godina, svoj osmi studijski album imenuje u “self titled” formi, tada se vrlo vjerojatno radi o jednom od ova dva razloga, jedan bi bio zasićenost i nedostatak ideje (što je malo vjerojatno), a drugi bi značio simboličan povratak korijenima.
Corrosion of Conformity ili skraćeno C.O.C, ipak čini se igraju na kartu simbolike, s obzirom na različite kadrovske promjene u bendu tokom tih trideset godina, ovaj album simbolično nazvan “Corrosion of Conformity” predstavlja prvi samostalni uradak trojke koja je osnovala bend 1982 godine, nakon EP-a “Technocracy” iz 1987 godine.
Malo bolji poznavatelji scene, upoznati su sa činjenicom o razdiobi štovatelja C.O.C-a, stara škola i razdoblje 1982-87′ za vrijeme dominacije punk/hardcore zvuka benda u stilu D.R.I i Suicidal Tendenciesa, te kasnije preobrazbe koja počinje dolaskom Peppera J. Keenana 1989 godine, i novi Black Sabbath, Voivod, Terror smjer u kojem bend izdaje album “Blind” 1991 gidine.
Trojka stare škole koju čine Woody Weatherman na gitari, Mike Dean bas/vokal te Reed Mullin na bubnjevima odlučila se nakon gotovo sedam godina od albuma “In the arms of God” iz 2005 godine, izdati novi album, ali bez Peppera koji trenutno svira u southern/metal supergrupi Down i čiji status u C.O.C-u nije jasno definiran.
I koji je rezultat?
Paaaaa, nije korektno pisati o novom albumu ovog benda isključivo kroz prizmu člana koji nedostaje, ali je neizbježno tu činjenicu uzeti u obzir jer jednostavno Pepper Keenan nije “bilo koji član“, on je vokal/gitarista i uvelike je obilježio C.O.C kao glavi kreativni motor na proteklih pet albuma, stoga se Pepperova sjena nadvila nad ovim izdanjem i to je nešto s čime se ova trojka mora nositi.
Album otvara “Psychic vampire” koja odmah naglašava odmak od Pepperove ere svojom punk žestinom i stavom, te odmah jasno govori : “Da, ovo je  povratak korijenima“, isti duh prošlosti osjeća se i u narednoj “River of stone”  koja zaista podsjećaju na eru “Animosity” albuma iz 1985 godine.
Deanov vokal je oštriji, u neku ruku “tanji” od Pepperovog dubokog i snažnog  izričaja, što na neki način za moj ukus više odgovara hardcoreagresivnosti u pjesmi “Leeches“, no opet sa druge strane u pjesmama “The Doom” ili What You Despise Is What You Have Become” gdje se pokušava koketirati sa pschy/blues stilom, Deanov vokal imam dojam gubi na uvjerljivosti i tu je sjena Peppera očitija no igdje na albumu.
Na koncu, ovo je solidan album zasigurno odličnih glazbenika koji su ipak nešto drugo kada im se priključi ovaj četvrti o kojem rekoh ne bi trebalo, a opet puno pišem. Iz nekih sentimetalnih razloga ona baza obožavatelja koja štuje staru punk/HC školu, prigrliti će ovaj album kao “real deal“, dok će druga strana navikla na kompleksniji pschy/metal/doom/blues stil ipak zazivati ime Peppera Keenana i album proglasiti – tja, nedorečenim.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s