Zemlja lopova, bandita, hohštaplera, razbojnika – Moja Hrvatska

O nekim stvarima misliš da znaš sve ili barem dovoljno, uzimaš ih zdravo za gotovo, to su za tebe samo sličice koje prolaze ispred zdravih očiju, slike krvi, mrtvih, prosvijeda, suza, jada, bijede, vidiš masu koja prevrće ruševine i nariče, ali to su samo sličice, trenutak koji nestaje kada prebaciš program ili “odskrolaš” mišem dalje.

I onda, jednog tmurnog oblačnog jutra, stojiš u grupi od četrdesetak ljudi, ima vas svakakvih, ružnih, lijepih, krezavih, proćelavih, mršavih, debelih, visokih, niskih, starih i mladih, jedno vam je zajedničko, plavi radnički kombinezon prošaran tu i tamo kojom masnom crnom flekom.

Izgledate kao brigada, jedino što niste u stroju, nego u grupicama od tri-četiri čovjeka koji međusobno ćakulaju i nervozno cupkaju, stvara se žamor iz kojeg je teško bilo šta razaznati osim ponekog glasnog kašljanja ili psovke koja fijukne povremeno kao točka na sav taj šapat.

Stojimo tako na poligonu, ispred nas nakon nekog vremena izlazi predsjednik uprave poduzeća, uglađen, ovlaš namrgođen, zabrinut, elokventan, kreće sa mantrom, kriza, kriza, kriza, recesija, recesija, recesija, kriza, kriza, kriza, recesija, recesija, recesija, pa malo o svojoj osobnoj borbi i angažmanu za nas i naša prava, pa onda potom opet mantra, nešto kao klasična pop rock pjesma, tri strofe i dva refrena.

Završi predsjednik i prepusti riječ nama, plavoj masi.Kada bi sa neke distance promatrao nas četrdesetak i zapisivao vizualne dojmove koje bi neki dobar crtač pretvorio u crtež jedne jedine osobe, ta osoba, sukus naš, imala bi 48 godina, lagane zaliske, prosijedu kosu, bila bi visoka 1,80 m, teška nekih 75 kg, ispijeno lice, naglašene obrve, sitna usta, upale oči, podočnjaci, brada od tri dana, bore na čelu, žile na rukama i nešto dlaka koje vire kroz lagano otkopčani kombinezon na prsima.

Nakon niza besmislenih pitanja iz plave mase sa crnim flekama, ispred nas istupi gore opisani lik, predstavi se i krene pričati.Brada mu se trese, onako brzo kao dijete kada jeca poslije plakanja, knedla mu je u grlu, oči lutaju brzo i bez cilja, čas lijevo čas desno, a najčešće u pod, priča o otkazu, djeci, podstanarstvu, lažem, on ne priča – moli.

To je jedna od onih sličica, koju “odskrolaš” iz života, sve do trenutka kada nemaš miš a ni daljinski, nego stojiš, gledaš, slušaš kako odrasli muškarac moli na rubu suza, a nije papak, nije to ono slinavo, pičkasto moljakanje, to je borba za opstanak, za kruh, djecu, pa jebemti patetiku i velike riječi, ali to je borba za – život.

Kada doživiš- shvatiš.

On je radnik, običan, skroman, priprost na onaj pozitivan način u kojem se krije dobrota i jednostavnost, i on moli, jer je primoran.Mene takva scena pogodi, barem toliko da napišem tekst, sebe rasteretim, pokušam se riješiti onog osjećaja nelagode, srama, crvenila, naknadni pokušaj prebacivanja programa, ali ne ide, što više pokušavam, to sam više ljut, bijesan, razdražljiv, agresivan.

I zbog toga, dokle god se predsjednik i vlada kunu u pravdu, a ne čine ništa kako bi dirnuli u sva ona govna koja su nastala i sazrijela pod kapom HDZ-a, ja ne priznajem ovu državu koja je samo izlika za lopovluk i otimačinu, ne priznajem insitucije koje se ne usude dirnuti u kriminalce, lopove, razbojnike, nego čak štoviše povlađuju Todorićima, Gucićima, Rajićima, Gabrićima, Horvatinčićima, Pavićima i svoj sili šljama koji nam je sjeo za vrat i jaše nas punih dvadeset godina.

A kada se sjetim, da sam samo naivno htio biti pošten, normalan, onaj sivi prosijek prosijeka kojeg anketari niti ne pitaju ništa već samo zaokruže srednje vrijednosti, vjerovao sam da je to moguće, vjerovao sam da plavi kombinezon i par crnih mrlja nose sa sobom onaj spokoj pošteno zarađenog novca, miran san, čist obraz, vjerovao i zajebao se.

Jadni smo mi i ovaj kokošinjac od Prevlake do Dunava, ne zbog toga što ja tako tvrdim i što ne volim ovu zemlju, nego zato što smo dozvolili da pošteni, radišni, skromni ljudi, mole za život dok brada im se trese, u ime čega i za ime koga pitam se?


4 misli o “Zemlja lopova, bandita, hohštaplera, razbojnika – Moja Hrvatska

  1. Gledajuci rekacije, monotonost i indolenciju ljudi za 1. svibanj, vise sam nego uvjeren da ovaj i takav narod ima vlast kakvu zasluzuje. Lupez u Zagrebu im dijeli grah i karanfile, lupez u Varazdinu im dijeli grah, lupez u Osijeku im dijeli kape i majice, a marva sitnog zuba samo sto se ne pokolje za tu bijedu. Danas SDP-komunjare, sutra HDZ-“refomirane” komunjare, i tako vec 22 godine. I zasto onda ne reci; vlast je ogledalo naroda?

    Sviđa mi se

  2. Slažem se u potpunosti da su oni refleksija ovog naroda, ali sebe ne želim svrstati u red marve, ima St!llnes novi album gdje Yuri viče: “Ja vam ne pripadam”, i ja duboko vjerujem da ne pripadam toj masi indolentnih koja iskazuje meni nerazumnu poniznost spram lopova i razbojnika.

    Sviđa mi se

  3. Buntovniče, malo manje ogorčenja, što ne znači da nisi u pravu, ali stvari se u društvu ne mijenjaju tako što se javno izlijeva žuč. Angažiraj se negdje, makar u nekoj građanskoj udruzi ako ne političkoj stranci, pa se bori za svoje ideje, Ti bar za to imaš prilike, za razliku od nas koji u vrijeme komunizma (do 1990. godine) nismo smjeli niti zucnuti a da ne dobijemo po tamburi ili ne završimo u buksi.

    Sviđa mi se

  4. u okviru sadašnje konstelacije odnosa i sistema DRŽAVE kakvog imamo (ne samo mi), ništa se bitno nije promijenilo u odnosu na komunizam, tada nisi smio zucnuti, sada smiješ ali stvari osatju na svome mjestu. Država je krovna organizacija i zakonski okvir u kojem jedna kasta jaše drugu kastu.

    Sviđa mi se

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s