Ljudina

Ljudi umiru“, prozborim u sebi ponekad onako zamišljeno, ovlaš sjetno.

Priznajem da to i nije bogznakakav vispren zaključak nakon 31 godine života! Naravno da umiru, umrijet ću i ja, premda mi je naravno teško racionalno razmišljati o toj neminovnosti, barem u ovoj dobi i ovom trenutku.

Nego, umro je nedavno jedan čovjek, pisao sam već o njemu jednu priču u kojoj je naglasak bio na ovo “čovjek” u onim trenucima kada mnogi u Vojvodini, točnije Bačkoj nisu zaslužili taj epitet, ako to uopće više smatramo epitetom nakon ove abnormalne količine gadosti koja je učinjena pod krinkom čovječnosti.

Prvo sjećanje. Ne znam postoji li kategorija “prvog sjećanja” kod drugih ljudi, znate ona scena, slika, zvuk, oblik, boja, koju smatrate vašim prvim sjećanjem.

Moje prvo sjećanje vezano je uz loptu, običnu onu gumenu, svijetlo plavu sa bijelim šarama poput uzorka sa tapete, stara škola, nema Ben 10, Pokemona, Dragona i ne znam koga sve, lopta marke “lopta“, čak postoji i nekoliko slika na kojima sam u dobi od 3 godine sa tom loptom u rukama, tako da je stvarna, nije produkt mašte ili nekih čudnih kemijskih reakcija u mozgu.

E sad, osim mene i lopte, u toj prvoj službenoj sceni sjećanja pojavljuje se i ovaj čovjek koji je nedavno umro, i to u ne baš pozitivnoj ulozi, zapravo čitava scena se bazira na njegovom golmanskom ispucavanju spomenute lopte koja potom završava u susjedovom vrtu, a ja naravno cmizdrim poput pizde kao da preko ograde nisu paprike i paradajz nego vukovi iz porodice “loptojedača“.

I sad pazi situaciju, umro je čovjek iz tog prvog sjećanja, gorostas, šumski radnik, ljudina, takav je u sjećanju barem, ne znam je li tu na snazi onaj efekt kako se neki ljudi iz djetinjstva koje dugo nisi vidio nenadano smanje, odnosno ti narasteš, ali ovoga čovjeka nisam nikada više nakon 91′ godine vidio, tako da je za mene ostao poput brda, u ravnici.

Nakon toliko vremena, sigurno da u meni postoji onaj faktor idealiziranja pojedinih trenutaka, krajeva, ljudi, koji ih čini bitnijim, ljepšim i boljim nego što su možda uistinu bili, ali nekako vjerujem da nije slučajno i samo od sebe došlo do toga da je upravo on zaslužio to počasno mjesto u mojoj glavi.Kažu da sada u ulici našoj nema više nikoga, osim njegove žene i starog čangrizavog dede na samom kraju sokaka, koji je bio star i čangrizav još dok smo mi bili tamo, borac iz Drugog svjetskog rata za kojeg smo svi mi ostali bili kolaboracionisti.

Jednom, sjećam se, stari borac po nekakvoj boračkoj nakaradnoj navadi kojoj znam i danas svjedočiti kod pojedinih bojovnika mlađe generacije, je raširio tepihe nasred asfalta ispred svoje kuće, onako kao da je selo njegovo, ja sam vas oslobodio ja ću da vas k…., raširio tepihe i riba, nitko ne može proći ulicom.Naiđe čovjek iz prvog sjećanja sa traktorom iz šumarije, onaj ogromni John Deere sa gromadama zemlje među ripnama guma, poput Fidela kroz Havanu prođe preko tepiha, prvo u smjeru zapada, potom natrag u smjeru istoka, uz buru oduševljenja od strane nas musavaca i vjerojatno tihog odobravanja od strane naših roditelja.

Pobjedonosno se zaustavi ispred svoje kuće i mahne iz kabine. Jebote, bio je junak nad junacima u našim očima, junak našeg doba.

Nema ga više, ljudi umiru, ljudine također, nekada nam se čini čak i češće nego stari čangrizavci. Ipak, ono zbog čega se ime ljudine svih ovih dvadeset godina spominjalo sa sjetom u mojoj obitelji je jednostavnost, dobrota, pristupačnost, neposrednost, trenutak u kojem svi “njegovi” u vama vide crnog vraga, osim njega. Iz nekog nedokučivog razloga on unatoč svojoj priprostosti ne jebe TV Dnevike, Mile Štule, Kostiće, Božoviće, Šešelje, autobuse sa glasačima za odcepljenje Krajine, Gazimestane, jogurte, Kertese, samozvane Vojvode, i ne znam kakve sve fekalije kojima smo svjedočili u predvečerje rata, na jugu Bačke.

Zbog toga mi je drago što je upravo on glavna uloga prvog sjećanja, pa makar bila puka slučajnost ili možda ipak sitna čarka nekoga što od gore vidi sve, u svakom slučaju gdje god da je sada nadam se da mu je bolje nego što mu je bilo tu među nama ljudima, ova ljudina zaslužuju bolje od toga.


Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s