Obrok

Kad vidim razgoračene oči kako mu se cakle, kad čujem prste kako nestrpljivo po tacni lupkaju dok se tijelom naginje prema kuharu kao da će tom gestikulacijom namaknuti koji krumpirić ili uprženu lignju više, e tada izgubim tek, koji je inače dobar tek, nisam gurman ali volim dobar zalogaj.

Gramzivost mrzim, taj životinjski nagon gladnog čovjeka, ali ne kronično nego trenutno gladne spodobe čija tusta glava, obrazi i podbradak otkrivaju kako živi u izobilju šećera, soli i masnoće, no opet svaki novi obrok predstavlja pravu malu unutarnju bitku barbara i kako tako civilizirane okoline koja ga spriječava da preskoči pult i pojede kuhara zajedno sa porcijom lignji.

Fasciniraju me odlomci u knjigama Varlama Šalamova i Aleksandra Solženjicina, koji u svojim ispovjestima iz GULAG-a, u tančine opisuju stanje uma kronično gladnog logoraša u borbi za komad buđavog kruha, konzervu pavlake ili riblju kost koja pliva u čorbi, ali to su kronično gladni, izmoreni, iznureni, uništeni ljudi čiji katkada životinjski nagoni proizlaze iz bestijalnosti kojoj su podvrgnuti, kakva bestijalnost muči mog ugodno popunjenog kolegu čije oči u trenutku kada zaimača grabi juhu, izgledaju sasvim slično očima logoraša?

Spopada me agresivnost tada, najrađe bi ponovio gnusnu scenu iz filma Sedam, tako što bi ga prežderao do smrti i udavio u bljuvotini, pogotovo nakon što kuharu kao u šali kaže:

Nemoj se štedjeti” – ne bi li i tom doskočicom ušićario koji kolutić iznad prosjeka, pritom se nasmiješi onako snishodljivo kao pravi pravcati kurcoljub koji bi za šaku pomfrita dao guzicu.

Nakon toga sa tacnom produži prema salati i kolačima, posudu za salatu pretrpa tako da zeleni listovi padaju iz posude na tacnu a kolača naravno uzme dva iako je predviđen jedan po čovjeku, potom tu već poprilično tešku tacnu u pogrbljenom položaju sitnim koracima gotovo trčeći nosi prema mjestu na koje je zapikirao sjesti.

Sjedne, prekriži se dva puta, jednom za juhu jednom za lignje pretpostavljam, malo ulja i octa pospe po salati i sve to dobro rukom promiješa, potom cuclajući ocat i ulje sa prstiju lijeve ruke, desnom papri juhu i zagrabi jednu žlicu za probu , zacokće “cok cok cok“, pogleda u plafon dok ocjenjuje postotak papra po mililitru juhe, dobro je!. Obriše zatim onu lijevu ruku o hlače i krene sav zajapuren gutati vruću juhu koju je “upgradao” komadima kruha koje je u međuvremenu udrobio. Nakon minutu-dvije nagne tanjur sa juhom i onako zdravo-seljački popije onih par kapi koje nije žlicom mogao dohvatiti.

Usta se brišu rukom, ako niste znali, i to onim predjelom od zgloba šake pa prema prstima, tako da dlan gleda od usta. Juha pada u zaborav, glavno jelo nastupa.

Uzima vilicu i nabada pomfrit pa lignje kolutiće…ali..ne…ne…čekajte…nešto se dogodilo…razmišlja…žvače polako uz grimasu kao da misli..oooo…da..pa on misli…ili mu je zapelo nešto za zub…ne…ipak misli…misli…misli……i sjetio se…”jbmt Is…“…ustaje i hitro sa tanjurom odlazi do pulta sa salatom.

Tartar!

Pa zaboravio je jebeni tartar umak, još malo masti i soli uz svu oni mašćobu na tanjuru, prelijeva tartarom lignje i pomfrit tako da mu sada tanjur izgleda pravo kao djelo kubizma zbog kojeg će sutra naricati po pitanju tlaka, suženih vena, šećera i ne znam čega ne.

Vraća se za stol, još uvijek klimajući glavom u nevjerici kakav je kardinalni propust napravio, jebote skoro je lignje bez tartara pojeo!!!! Smiluj se Bože!!Okrutne li gastronomije!!! Okrutnog li svijeta!!!

Halapljivost je blaga riječ za ono što slijedi, tu paletu zvukova zaista je teško naći u istom trenutku na istom mjestu u prirodi poznatoj čovjeku, od mljackanja, coktanja, cuclanja, stenjanja pa sve do podrigivanja u pauzama između zalogaja. U tim trenucima ja postanem siguran da mi nismo bili na mjesecu, vijorila se ona Američka zastavica ili ne.

Nakon lignji – kolača dva, ne može baš dva pojesti ali nekako će mješinu rastegnuti pod cijenu bruha, jede, cokće, šlag mu igra na vrhu gornje usnice, sada već teško diše, grašci znoja polako klize niz čelo dok poslijednji komadić kažiprstom i palcem spušta u ždrijelo sa glavom zabačenom unatrag.

Obrok završava dubokim uzdahom nakon još jednog brisanja usta rukom, potom slijedi još jedan kraći uzdah i trenutak koncetracije koji prethode ustajanju od stola i nošenju tacne prema pultu. Na putu prema izlaznim vratima, moj dragi kolega uzme čačkalicu sa jednog od stolova, ubaci je u usta i izađe van.

Hranjenje – over. Next – vjerojatno sranje (meko)….


Jedna misao o “Obrok

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s