Laik po struci

Kada se potegne priča o obrazovanju i obrazovnom sustavu u RH uvijek me nekako štrecne nešto u leđima, ona kratka oštra bol koja je samo manifestacija bure i vrtloga u glavi.

Laik sam po struci, nisam stručnjak za ništa pa tako ni za pitanja oko obrazovnog sustava, dakako osim vlastite izgubljenosti/lijenosti, jedan dio odgovornosti za svoju opću “nestručnost” pripisujem tom i takvom sustavu.

U osnovnoj školi sam navodno bio omiljen u društvu, pristojan, odgovorno se odnosio prema radu i još nekoliko tih epiteta koje bi nastavnik upisao u školsku knjižicu na kraju godine, ako ih se dobro sjećam.

Ruku na srce ne sjećam se te omiljenosti a bogami ni odgovornosti, a pristojan se valjda na sramežljivost i povučenost odnosila.Nego, kada me onako štrecne u leđima, nešto si mislim, kome su zapravo pomogle te floskule iz svjedožbe osim roditeljima kojima su ta zapažanja bila svojevrsna satisfakcija za uloženi trud u odgoj svojih pulena?

Bi li možda bilo pametnije da je u zapažanjima pisalo kako nisam u stanju nacrtati stolac u prostoru, kako mi matematički zadaci predstavljaju noćnu moru, a ni fizika mi nije ljubimica, znam da ocjene manje više pričaju tu priču ali šta bi koštao takav iole individualniji pristup učeniku?

Ovako, takav anti talent za crtanje, geometriju, matematiku, fiziku upiše školu tehničkog smjera, ma na stranu anti talent, radilo se o mojoj apsolutnoj nezainteresiranosti za spomenute predmete.Sjećam se prvog sata matematike u srednoj školi, profesorica nam podijeli kontrolne zadatke, tek toliko da vidi kakav je “materijal” dobila, malo je reći da je ostala šokirana razinom neznanja koju sam kako ja ponaosob tako i mnoge kolege, predočio.

Šok bi bio sasvim razumljiva reakcija, da se u tu školu nije upisivalo na način da doneseš potrebne papire i upišeš se, onaj pro forme bodovni prag nitko nije ni spominjao prilikom upisa, a on nije bio bezazlen koliko se sjećam iznosio je 54/56 bodova.I onda naravno, pošto su se svi oni sa toliko i više bodova upisali u druge škole, mnogi čak i u one slabijeg rejtinga tipa kuhar, trgovac, automehaničar u strojarsko tehničku Fausta Vrančića (tada je bila samo STŠ, bivša “prvomajska”) je nahrupila ekipa u kojoj ni zbroj bodova dva učenika u paketu ne bi bio dostatan za upis, da je netko na to obraćao pažnju.

Ali kvota je bila bitna, radna mjesta, satnica. Barem pretpostavljam da je to razlog bio.

I tako idemo mi u tu školu, program je da te bog sačuva zahtjevan, u prvoj godini idem na popravni iz biologije i kemije(!?), u drugoj masa pada zbog povijesti i Hrvatskog(!?), a o tehničkim predmetima da ne govorimo, prag tolerancije i popustljivost profesora su graničili sa nakaradnim.Mislili smo da nam čine uslugu, u biti i jesu, ali medveđu.U trećoj i četvrtoj godini dolazi ono što zapravo ti trebaš znati raditi kada završiš tu školu.

Osnove AutoCad-a i rad na CNC-strojevima. Na AutoCad-u igramo Doom, zapamtio sam..

dir/c:

dir/c:igre

…ako se ne varam, a AutoCad-a se baš i ne sjećam.CNC strojevi su bili neki prastari iz Austrije, ali funkcionalni i dalo se na njima učiti dok nije bilo Senfielda kojeg smo taj blok sat obično gledali, dok je profesor izbivao sa nastave.

Neću sada da ispadne kako su profesori jedini i apsolutni krivci, ali da je postojala nonšalantnost, nezainteresiranost i neka vrsta melankonije, to je sigurno, premda shvaćam sa ljudske strane da smo mi kao masa lupeža tako utjecali na njih, opet bilo bi profesionalnije da su barem pokušali nešto s nama učiniti.

Doduše bilo je entuzijasta, jurišnika na vjetrenjače poput I.M profesora tehničkog crtanja koji se istinski trudio dokazati mi da se ispišem iz škole jer njegova poklonjena ocjena mi zapravo nije usluga, znao je onako roditeljski brižno zapitati se:

Djeco, pa kakva vas budućnost čeka?

Osim njega, profesorica Hrvatskog, je barem prema meni bila brižna, u masi jebivjetara bilo joj je nevjerojatno da netko piše nekoliko zadaćnica na satu, prvo sebi onda kolegama, bilo joj je nevjerojatno da netko čita lektiru pa je prepričava kolegama kako bi nategnuli dvojku, čak je jednom starom pokazivala neki esej o Hamletu i govorila da ne zna šta ja radim u ovoj školi.

Ali dobro, sve to sada više nije bitno i nikada neće biti, ono što je bitno je da sam ja izašao iz te škole sa svjedožbom strojarskog tehničara koja bi se trebala valorizirati kao određeno jamstvo da ja valjda nešto i znam raditi u toj struci.

A tome nije tako, iz te škole su ispadali poluproizvodi koji su nosili neka opća osnovna znanja sa kojima na tržištu rada možete da oprostite obrisati guzicu.

Uza svo razumijevanje kako je strojarska struka vezana uz industriju koja u RH praktički ne postoji, te je samo upisivanje u tu školu promašaj ukoliko nemate namjeru studirati, ipak ostaje žal što se program nije bazirao na izučavanje CNC majstora koji bi danas sutra na tim vještinama i znanju mogli bazirati svoju potragu za egzistencijom.

Ne slažem se sa onim teorijama “zašto bi strojarski tehničar morao znati kada je Napoleon poražen u Rusiji“, ali da se barem u vrijeme mog školovanja pretjerivalo sa količinom i širinom programa na uštrb struke i strukovnosti, to je naprosto činjenica.

Zbog toga sebe, odnosno svoju nestručnost smatram produktom svoje lijenosti ali i promašenog, glomaznog sustava koji funkcionira na principu samodostatnosti, ta moja škola je postojala i još postoji da bi profesori imali gdje raditi i primati plaću a ne kako bi iz nje izlazili stručni mladi ljudi.

Tako da sada, znam pokoji kemijski element, znam ponešto o Napoleonu, mogu vam napisati kratki esej o Raskoljnikovu, ali brate o CNC strojevima pojma nemam, i žao mi je zbog toga, svaki put kada vidim dobrog keramičara, autolimara, zidara, tokara, varioca, zavidim im u neku ruku, on je “nešto” a ja “ništa” po struci, no i to nije najgore od svega, najgore je što nas takvih ima nepregledna masa.


4 misli o “Laik po struci

  1. ođe još jedan iz mase “tehničar”.

    nekad znam uz pivo zaplakt svojim kolegama da sam potratio tih pet srednjoškolskih godina sebi i svojima u teškoj letargiji i introventnom lajanju na sistem.
    i ovako gledajući retrospektivi, sva negativna enegija koju sam akomulirao u tih pet godina izlazila je van u poplavi. Brana mi bude sušta suprotnost od anarhizma. Branu sam podigao , ali ovaj put ne u lajanju već u grobnoj tišini poput monaha što se sprema na tibet. Izlaskom iz škole, prihvaćao sam se svakog posla, provodeći u raci kopajući kanale, grobna mjesta ili temelje podno kalničkih brda zajedno sa sudruzima iz raznih krajeva bosne i hrvatske koji su za razliku od mene ponosno isticali osmoljetku. Za gablec u petnestminutnoj pauzi ispijajaući bombice, znali bi me skrušeno zamoliti raširenih očiju : “Tehničar, vala vidi se da si tehničar, ti kopaš pomalo i detaljno , aj ti nama bolje donesi pivu i dva kruha”
    A ja bi taj put do prvog dućana zahvaljivao što ću potrošiti pola sata do sela i nazad .
    “Možda” – sjetno
    ” Izdržim ovaj dan ” – pomislim , ohrabren 10 dg parizerom.

    Nije prošlo dana kada za sve svoj životne jade nisam okrivio sebe srednjoškolca.
    itd…itd…

    tja, doviđenja

    mkk

    Sviđa mi se

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s