La famiglia

Autodestruktivan sam, kontraproduktivan, niškorist, pasivan, takav barem dojam imam nakon učestalih primjedbi sa raznih strana u formi:

Ti si budala

Čak mi i žena prigovara:

…zato živiš kako živiš..

A kako to živim?

Tako što prezirem snishodljivost, otimačinu, pohlepu, tako što i one naizgled male nebitne kompromise u tom smjeru smatram vlastitim porazima, čiji gorak okus ne jenjava spoznajom kako “svi to rade“. Jebe mi se što SVI to rade, ja nisam svi.

I ne mogu protiv toga, a trebao bi kažu mnogi, pomiriti se, jer svijet, društvo ovo naše funkcionira na takav način i svako opiranje tim destruktivnim navikama se vraća u glavu poput bumeranga.

Poznajem ljude koji su spremni u ime sasvim malih osobnih koristi, činiti uistinu nevjerojatno destruktivne stvari, spremni su izliti motorno ulje u šumski potok, lagati, varati, učiniti drugog čovjeka nesretnim, sve u ime bilo kakve osobne koristi ili probitka. I čudim se tome kao zimska služba snijegu u prosincu mjesecu, svaki put iznova.

Zbog tog konstantnog stanja iščuđavanja, navodno najviše trpe ljudi bliski meni, konkretnije oni najbliži, obitelj, pazite ovo “obitelj“, ej jebote potomstvo moje, ta tako sveta zajednica ovim prokletim ljudima i njihovoj sintagmi “sve za obitelj” koja podrazumijeva pakt sa Vragom i brisanje bilo kakvih skrupula, ograda, dilema.

Idealist sam, iskreno ne držim vlastitu obitelj većom svetošću od samohrane majke koja sa derutnim dječijm kolicima u kojima sjedi dvogodišnje dijete obilazi kuće u potrazi za milostinjom, a ona i mnogi unesrećeni su direktni produkt velike svetosti nečije familije, znate one krasne ofenzivne formacije 4-3-3 koja se na Badnjak nareda ispred oltara za kojim Bozanić propovjeda skromnost dok se od dobrog vina rumene obrazi čednih Todorića, Mamića, Gucića i mnogih drugih manje znanih časnih ljudi.

Napadam li ja to instituciju obitelji u svjetlu neoliberalno/pederskih stremljenja?

Oooo ne gospodo, samo izražavam iskreno iz dubine srca gađenje spram nevjerojatnog licemjernog kurvaluka (domaće proizvodnje) moralne nedonoščadi, u čijim rumenim obrazima i privrženosti obitelji leži enormna količina sebičnosti, zloće, egoizma, pohlepe i svega onoga što Krist u kojeg se često kunu odbacuje sa prijezirom.

Mogu li ja biti iskreno i uistinu sretan dokle god znam da klinka od 2 godine baulja sa mamom na ± 30 u potrazi za milostinjom? Jesam li naivan, mlad, lud, prijetvoran ako kažem da me muči tužna sudbina tog djeteta u državi prepunoj jebenih moralista, institucija mira, duha, ljubavi?

Čemu to pretvaranje? Idemo skakati jedni drugima za vratove onako iskonski životinjski, zakon divljine, jači opstaje, a ne se upirati u tobožnje civilizacijske norme koje su samo kula od papira iza koje se krije moralna močvara.

Na sva ova mantranja kao višnja na šlag mi sjedne “ti si budala” što ne smatram kako je opravdano biti egoista, sebičan, pohlepan. Jer da, ljudi moji, svi oni sitni naoko nebitni mali kompromisi kao što je “poslić” preko veze, bonbonjera za doktora, litra konjaka za lovočuvara, sve je to poraz za porazom u kojem gubimo bitku sa čovjekom u sebi. Onim čovjekom kojeg toliko zazivamo svaki puta kada nas ti kompromisi koštaju i kada osjetimo njihov biljeg na vlastitoj koži.

Neće ova mantranja promijeniti svijet, ma kakav svijet, neće ni mog susjeda iz ulice odagnati od istresanja korova i trave pokraj šumske staze, ali samo bi volio da one pojedince oko nas koji ne pristaju na poražavajuće kompromise prestanemo smatrati budalama kao što se ustalilo u našem mentalitetu, jer naprosto to ne zaslužuju, čuvaju nam ono malo obraza što je ostalo, drže onu malu barikadu nasuprot bestijalnosti.

I ne, ja nisam više jedan od njih premda sam se jako trudio biti, ali drago mi je sresti katkada takvu “budalu” jer “budalama” se divim u društvu gdje “pametni” kolo vode.


6 misli o “La famiglia

  1. baš, juče kad si otišo, svi su pitali : ” pa di je ?” i stari od mlade i kumovi i susjedi i konobari i voditelj sale je grizo nokte. sve je zamrlo. odjednom.
    kao da više to nije bila ista svadba. a onda sam muškarcima koji su me pratili sa bakljama pokazao onaj tvoj put ” dve minute do doma” kojim si se vratio “kući”. jedna žena je vrisnula. karo i mali juka su povratili u unis, a mene su oćeriali kući , preko martin brega na koljenima, za pokoru.

    Sviđa mi se

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s