Kozojebac vs. smisao života

U jednom trenutku si ljut na pretpostavljenog s posla, agresivnog, ograničenog poludivljeg kozojebca sa obronaka neke planine ili brda kojeg često sa sjetom u oku i rukom na jajima spominje, njegova negadljivost i spremnost po pitanju zavirivanja u rektume krupnijih riba graniči sa najodurnijom perverzijom i svakim danom te nanovo ostavlja bez teksta.

Drugi trenutak u kojem kozojebca nema ni u tragovima je onaj kada primiš sina u ruke, podigneš ga visoko iznad glave i kroz dječiji nepatvoreni smiješak ugledaš par bijelih zubića koji viri ispod donje usnice. Prizor koji te učini živim, zdravim, i sa svrhom.

Život se nekako sastoji od tog toplo/hladnoodnosa, barem ovaj moj i sretan sam što je tako. Ta sreća bi bila neupitna i neprikosnovena da ne postoje mnoga neodgovorena pitanja, van tog uskog područja u kojem se izmjenjuju i isprepliću ti dobri i loši trenuci. Kad tad zapitaš se o smislu svega, onda zaboli glava i zapravo si na neki perverzni način ljubomoran na kozojebca, na ograničenost koja tebi nije udjeljena a opet sa druge strane nisi blagodaren niti bogznakakvim umom koji bi ti možda garantirao kakav takav spokoj po pitanju bjesomučnog traganja za smislom vlastitog bitka.

I to je nezgodna situacija, poput one kada sam sa nepunih osamnaest pozvao simpatiju na kavu, imam 12 kuna u džepu koje mi je mama dala jer sam tražio točno toliko, kava je 6 kuna, konobar dođe za stol, ona naruči Pago od jagode, mene presiječe u prepunama i abdomenu, šta popiti za 2 kune?

Poznajem predane vjernike, ona priča o pronalasku Isusa, i nije to loše, ako možeš tako, ja ne mogu. Volio bi da mogu.Niti jednu religiju i teoriju ne odbacujem, počevši od onih najopskurnijih pa sve do općeprihvaćenih pretpostavki, jer sa ovolikom količinom nepoznanica koje su oko i u meni, uistinu je pretenciozno bilo šta odbaciti, počevši od jednoga Boga stvoritelja preko Matrixa do reinkarnacije ili kometa koji dolazi po nas, sve je moguće, pa i onaj crtić u kojem je svijet koji poznajemo samo sniježna pahulja na vrhu slonove surle.

Ljuti me to. Tu vjerojatno i leži korijen moje namćoraste naravi. Svaku euforiju, zamah, zalet, svaki naizgled smisao kad tad prekine taj ultimativni upitnik iznad glave na kojeg odgovor ne postoji, barem ne onaj koji bi me zadovoljio. Tko sam i zašto sam?Jesam li stanovnik farme Zemlja, koju gazda nadzire kao mi pčelinje košnice ili sam energija koja luta, duh koji mijenja ljušture, a trenutno sam u ovom klempavom nadri misliocu?

Ismijavaju me mnogi često zbog ovakvih mantri, premda nemaju prava na podsmijeh, iza tog odmahivanja rukom i hihota, zapravo se krije strah od vlastitog suočavanja sa pitanjem svrhe.

Ono što je po meni bitno, je to da i sam taj proces propitkivanja i suočavanja znači nešto, čini barem onaj mali odmak ka slobodi koju smo predali u ruke vlastitoj nezainteresiranosti, predali smo se nekim zakonitostima i načelima koja nemaju uporišta u zdravom razumu.

Ležiš na kauču, preživaš grah, gledaš TV dnevnik u pola osam, drijemaš, šta čekaš? Film? Proklinješ reklame, pretplatu koju plaćaš, šta čekaš brate? Film. Ne brate, čekaš da krepaš, budi hrabar, budi realan pa priznaj sam sebi da ne čekaš film u 20.05, čekaš da krepaš.

Nemoj tako razmišljati ili ne možeš tako razmišljati! – to je argument!? Ne nije brate, kakav je to argument čija jedina svrha je uvjeriti me da ne razmišljam!!? Kako možeš pogledati u nebo a da te ne uhvati jeza, strah, nemir od toliko nepoznatog?

Onda se ubij! – to je slijedeći korak. Neću se ubiti, ali neću ni prestati razmišljati, mantrati, propitkivati sebe i okolinu, sve dok ne saznam što me zanima a ako i nikada ne saznam barem ću imati kakvu takvu onu malu sitnu prizemnu satisfakciju sisavca, da sam krepao svjestan upitnika iznad glave, svjestan da malo toga znam što sam želio znati, no i to malo je ledena santa spram filma u 20.05h kojeg čekaš brate.

Mašala, odskrolam tekst prema gore i vidim uhvatilo me ono stanje „Manic depression“ pjevao bi dobri stari Hendrix, ludilo, strah, malo se smijem pa malo plačem, nered, kaos, paranoja, konfuzija. Tako mi je valjda suđeno, ni planine, ni koza, sve ravno a zapravo brdovito, u glavi, vrhovi bijeli, snijeg li je to? Tko će ga znati, možda se i ptica posrala, nakon svega jedino što znam je to da sve moguće je i ništa nemoguće nije, naravno osim onoga da kozojebac skine ruku sa jaja dok zijeva, to je navada od davnina, tako mila i tako draga da mi prosto suzu na oko natjera, ovo veliko, krupno, smeđe oko u kojem dok ga gledam „mater ti jebem” se cakli.


5 misli o “Kozojebac vs. smisao života

  1. ovaj svijet funkcionira zato što je jednostavan.
    sunce izlazi svaki dan.
    pijem kavu ujutro.
    čekam u koloni.
    češem leđa od štok.
    kupus zaljevam.
    tablete pijem.
    i dani nas broje poput latica …

    Sviđa mi se

  2. može i tako..osim kada:

    sunce izađe ali crni oblaci ga preksriju
    kavu piješ a rakija miriši
    čekaš u koloni – to je uvijek tako
    češeš leđa al ne hvataš gdje svrbi
    kupus zaliješ krtica se namiri
    itd itd

    a dani, idu dani..

    Sviđa mi se

  3. Ona tableta što pijem razgrće oblake crne i strašne
    Pored kolone Jonathan Richman mi maše
    I leđa mi češe i pleća mi tapše

    I gleda nas Krtica , sitna i crna
    Lopaticom nas zove u svoj dom
    koji ne pozna Luna

    I pijemo sok od mladoga kupusa ,
    Jonathan i Krtica se grle ,
    pala je i pusa

    A meni drago,
    I glistama se sladim
    Pa izađem van u stvarnost
    i bez korjena kupus vadim

    Sviđa mi se

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s