Nacionalista

Vjerojatno će se većina možebitnih čitalaca još jedne od mojih visprenih literarno/propitkivačkih eskapada, složiti kako svakog od nas ponaosob u mnogočemu oblikuje okolina iz koje dolazimo, u kojoj smo odrasli ili bili odgajani.

Ono što ću pokušati postići ovim tekstom, nije pokajnička ispovijest ili pokušaj odricanja bilo kakve odgovornosti u odnosu na neka razmišljanja i izrečene stavove u prošlosti, nego čisto povlačenje jedne od onih matematičkih crta ispod koje se nalazi suma sumarum dosadašnjih misli, zauzetih stavova, izrečenih kritika sa naglaskom na – nacionalizam i patriotizam, odnosno moj odnos spram njih.

Ta matematička crta je potrebna meni, ne utvaram si kako bilo tko sa nestrpljenjem iščekuje još jedan u nizu razgovora mene i mene, zašto ću to ipak podijeliti sa slučajnim namjernicima – ne znam, to je već pitanje za struku (medicinsku), možda je ego, možda mazohizam, a možda čisto iz razloga što monolozi prepričani na ovakav način poprimaju konture razgovora, a ne pukog mantranja u zadanim okvirima lubanje moje.

Daklem, bio sam nacionalista, ne baš u onom najžešćem kontekstu koji taj termin priziva, nego više onako “umjereno-kontinentalna” struja, ali i kao takva izrazito tvrda, čvrsta, isključiva te izuzetno osjetljiva na bilo kakvu kritiku ili upliv suprotnih stavova, mišljenja, pogleda na pojedine stvari i događaje o kojima sam imao već stvorenu sliku u glavi.

Razmišljati i razgovarati o ovoj temi, je zapravo izuzetno teško ukoliko se kronološki ne vratimo u period kada je klica nacionalizma nikla u meni, jer razdoblje u kojima su se odvijali i kontekst tih događaja su jako bitni za priču da bi što korektnije bila ispričana.

Iz sadašnje perspektive kada odvrtim film unatrag sve tamo do kraja osamdesetih godina prošloga stoljeća u Vojvodini, zapravo mi kasniji razvoj mene kao osobe izgleda sasvim logičan ako uzmemo u obzir sve podražaje, struje, vjetrove iz okoline kojima sam bio izložen.

Moja obitelj, odnosno moji roditelji pripadaju onoj tihoj srednjestaleškoj kasti “kusača” kako nas ja zovem, takvih je najviše od Jadrana preko Urala tamo do Japana i tako u krug. Uglavnom kusamo često ljute i gorke čorbe iz raznoraznih interesno/ideoloških kuhinja u koje nemamo pristupa čak niti kao pomoćno osoblje, naše je samo da kusamo ono što nam se sipne u valov nazovi slobode.

Hrvati smo, katolici – premda kada smo već kod ove stavke, s obzirom na sedamdeset pet posto hercegovačke krvi u venama, nikada nismo bili ona klasična obitelj vjernika koja je utegnuta i zalizana u punom sastavu nedjeljom na misi bila. Zapravo, kada malo bolje razmislim ni ne sjećam se da smo ikada u punom sastavu pohodili crkvene obrede izuzev nekih ceremonija krštenja, pričesti i slično.

To se nikada nije mijenjalo u mojoj obitelji, bez obzira na političke i ideološke mijene oko nas, odnos prema crkvi je bio identičan – pravi katolici bi rekli površan, statistike radi, tradicijski – i bili bi u pravu, ne smeta mi to.Sa druge strane, nikada nismo bili partijska obitelj, nikada činovnici, uvijek je postojala ta neka buntovnička crta koja je više bila produkt i reakcija na nemoć kusačke klase nego svjesna borba ili neka vrsta oponiranja sistemu.

Nacionalizam je došao na mala vrata krajem osamdesetih godina, premda je svoj puni zamah doživio nekoliko godina kasnije, u to vrijeme pojavio se kao reakcija na suprostavljenu nacionalističku retoriku kojoj je naše porijeklo, nacionalnost, vjersko opredeljenje predstavljalo – opasnost.

Da li bi ja ikada došao u poziciju nekoga tko generalizira, načelno mrzi, opravdava svaku akciju, štetu, bol nanešenu nekom drugom narodu, da nije bilo agresivnog nastupa pojedinih pripadnika tog naroda spram moje obitelji – to ne znam, premda pretpostavljam da ne bi. Hipotetski, da sam kraj osamdesetih dočekao kao Hrvat u Poreču i u njemu proveo čitav rat te bio izložen minimalnim podražajima koje može osjetiti stanovnik jedne zemlje u ratu u odnosu na većinu sunarodnjaka, vjerujem da bi moja isključivost bila puno manje izražena.

Dakle u koži Hrvata iz južne Bačke, prva reakcija na srpski šovinizam najgore vrste predvođen Paroškim, Šešeljem, Jovićem i sličnom žgadijom, je bila rezigniranost, strah, nemoć, kako je vrijeme odmicalo a pritisak se povećavao u statusu mačke u kavezu, ne preostaje ti puno nego se hvatati očajničke obrambene taktike koja nužno vodi ka zbijanju redova i hvatanju za bilo kakvu slamku spasa i zaklona od opasnosti.

U tom smjeru, počinješ gledati HTV, slušati radio Vukovar, organizirati se u nacionalne političke opcije koje su zapravo blijede kopije bilo kakvog smislenog političkog djelovanja u zemlji koja puca po šavovima i kipi kao proključali kotao.Napokon, nakon nekog vremena shvatiš, odustaneš i odeš, osim bijelih najlonskih vrećica, sa sobom, točnije u sebi poneseš gorčinu, gnijev, ljutnju, prst srednjak prema onima s onu stranu Dunava.

I tko ti može zamjeriti? Onaj iz Poreča? Ne, isto kao što i ja ne bi trebao njemu zamjerati po meni nedovoljnu nacionalnu osviještenost u pojedinim trenucima.

U novoj domovini si među svojima, doselio sam se u zgradu koju su nastanjivali mahom prognanici, izbjeglice, invalidi, udovice, majke koje su pokopale sinove. Sa iskustvom u sebi i u takvom okruženju, put je samo jedan. Onaj u jednoumlje, isključivost, mržnju spram onih koji su ti priuštili sve to. Sa radija i TV-a svakodnevno slušaš o srbo/četničkoj bulumenti i agresiji, vidio si tu bulumentu vlastitim očima, osjetio si taj smrad i ne treba ti puno da ih mrziš još više. To da li je netko u Požarevcu, Jagodini ili Nišu protiv rata, to tada nije tvoj problem, svi su oni isti od 7 do 77.

Kada je rat završio ostale su rane, i sladak okus osvete, pobjede.Normalno, kako vrijeme odmiče, rane sporo i teško prestaju krvariti, da ne ponavljam sada floskule o krvavom ratu,rat nije igra nakon koje se podaperemo, pokupimo ćorke, saperemo sok od paradajiza i odemo na pivo. To treba moći razumijeti.

No ipak, malo sve to olabavi, taj zanos, isključivost, jednoumlje, što je i normalno, nakon plime dolazi oseka. Počinju se pojavljivati priče, iskustva, svjedočanstva koja donekle mijenjaju krvnu sliku društva i javnog mijenja. Zapravo, u samom početku ti to zvuči nevjerojatno, koji bi ti k…. uopće uzimao u obzir nešto van okvira vlastite žrtve i patnje koja je garancija apsolutne ispravnosti svih postupaka “tvoje strane“!?

U tom buntu i odbijanju relativizacije tvoje vlastite žrtve sa bilo kojom žrtvom sa suprotne strane, upadaš u zonu ignorancije koja vodi u nastavak tinjanja nacionalističkog zanosa i gledanja na svijet oko sebe, iako je rat završen. S tim zanosom u sebi odbijao sam bilo kakvu komunikaciju, film, glazbu, kontakt sa onom stranom i pripadnicima njihovog naroda.

E sada, u čitavu tu priču ulazi patriotizam. Hrvat si i živiš u svojoj Domovini Hrvatskoj, osjećaš taj dašak barem načelne povlaštenosti jer svoj si na svome, voliš svoju zemlju ma koliko to bilo zapravo iracionalno “voljeti zemlju“. Znam mnoge koji se kunu u ljubav a nikada nisu bili na Plitvicama, Paklenici ili Kopačkom ritu, za mnoge ta ljubav je folklornog karaktera, ali dobro sad.Upravo u tom patriotizmu se nalazi okidač promjena u razmišljanju i stavovima, točnije u svoj prozirnosti i šarenim lažama koje se kriju iza ljubavi prema Domovini.

Znate onaj osjećaj kada doznate za neku ustaljenu istinu da je zapravo – laž, pa onda uronite svom snagom u tu baruštinu i manijakalno plivate u nadi da će te brzo do kopna ali druga obala se ne nazire, samo laž, laž, i prokleta laž.E tako sam se ja osjećao u vrijeme kada su na glavama nas kusača počele rasti magareće uši koje su nam majstorski nataknuli mnogi veleštovani domoljubi i ideolozi čije mješine i koristoljublje ne poznaje granice, nacionalnosti, ponos.

U grotlu njihove nezasitnosti nestao je svaki osjećaj one istinske privrženosti zajedničkoj ideji koju sam nekada u sebi nosio. Postao sam hladan, tužan zbog žrtve mnogih ljudi kojima ta žrtva ne da iz oklopa koji im zaklanja pogled na tu trulež za koju su se žrtvovali.

Možda je u jednu ruku za njih i bolje da je tako, znam mnoge koji se jedu iznutra, znao sam neke koji više nisu s nama.Mnogi neće shvatiti ove moje riječi, mnogi će se ljutiti, grebati, psovati. Žrtvama ne treba zamjeriti, one su taoci straha od upitnika “dal je sve bilo fol?“.

Imam sreću koju puno njih nije imalo, sreću da mogu otvoriti oči, slušati, upijati bez predrasuda, ograda, gađenja, sreću da mogu podvlačiti crtu i rezonirati segmente života svoga i činim to samo u svoje ime, svakome drugome ostavljam na volju da podvlači svoje crte, ako želi i može naravno.

Priče o relativiziranju, izdaji, naivnosti ostavite negdje u gornjem kuhinjskom elementu, moji stavovi o ratu, žrtvi, krivcu su sasvim jasni i stotinu puta izrečeni, ovo su monolozi, unutarnje bitke mene protiv mene, kada se bilo koji kritičar i oponent takvom razmišljanju upusti u boj sam sa sobom bez uopćenih floskula i mantranja svojstvenih ignorantu, onda možemo razgovarati a do tada smo na suprotnim obalama i nema smisla da se dovikujemo.