Kolateralna žrtva

Kolateralna žrtva. Ona bijaše kolateralna žrtva, i da, ne smijemo zaboraviti niti osmomjesečnog sinčića, znate onu malu od bijelog platna štrucu koju su vojnici osudili na smrt kada su majku odveli desetak kilometara dalje u jednu od onih starih kamenih hercegovačkih kuća, i tamo je danima tukli, maltretirali tražeći priznanje.

A šta da prizna?

Da je otac tog nesretnog djeteta u ustašama?Šta joj je činiti, priznati da je tako ili lagati da nije tako? Koji odgovor produljuje agoniju a koji je privodi kraju? Još prije dva šamara, tvrdila je da ne zna gdje je, sada tvrdi da zna, odveli su ga, pokupili kao i mnoge druge momke iz sela, ali šamari ne jenjavaju.

Gdje joj je brat? Gdje je ovaj iz one kuće, gdje je onaj iz one kuće. Znaju ih poimence, dobro su upućeni.

Bi li to djete umrlo sve i da je majka bila uz njega? Možda da.

Hoće li se ta žena zauvjek pitati, da li bi ipak gledala djecu svoga sina kako rame uz rame sa ostalom djecom trče dolje niz puteljak prema polju duvana, samo da je nisu odveli tog dana?
Sigurno da hoće, i pita se, dok sjedi ispod loze u smiraj dana na terasi svoje kamene kuće i gleda tamo u daljinu prema Vran planini koju je sa duvanom na leđima nebrojeno puta pregazila.

Jel’ ovo patetka? Liričko prenemaganje?

Kako kome, za ljude iz krša nije, to je samo jedna u nizu mnogih takvih priča koje taj žućkasti kamen u sebi čuva. A kamen ne plače, tako barem kažu, ne plače ali pamti.

Ima li zločinaca iz krša?Ima, krvavih ruku i zamagljenog uma. Uglavnom su platili zločine svoje, oni koji nisu neka im Onaj gore sudi ako ga ima.Ovo su teme koje mnogi sa gnušanjem odbacuju, kažu dosta im je ustaša i partizana i drugog svjetskog rata i balkana na kojem on još traje, ako ništa u glavama i na internetskim forumima, tribinama, koncertima. On traje.

Nemam ništa protiv toga, shvaćam i prihvaćam.Znate do kada?

Sve dok mi veslo ne gurnu pod nos da ga sisam, a ne volim vesla, hvalim more i držim se obale.

Glavni glumci bi htjeli da su uvijek na pravoj strani, ja da budem Švabo a oni Partizani“, tako glasi jedan od provokativnih, visprenih, lucidnih, inteligentnih i samo Bosni svojstvenim humorom nabijenih stihova, u mnogim segmentima najboljeg benda ovih prostora – Zabranjenog Pušenja.

Jest vala, partizani su bili prava strana, bilo to kome krivo ili pravo kotač povijesti je rekao svoje i natrag nema, nema revizije, nema reklamacije. Nema i gotovo, tko god to pokuša, ne čini dobro.Tito nije najveći zločinac za vrijeme i nakon drugog svjetskog rata, nije ni uz bok najvećim zločincima koje je drugi svjetski rat iznjedrio, a takve formulacije katkada čujem. Nije ni bez mrlje, ali je bio na pravoj strani.

Oni koji se s tim ne mire, trebali bi se pomiriti, od jedi nema puno vajde. Ne vezano striktno uz ovu temu, uvijek sam se pitao kako su se osjećali menjševici duboko u Sibirskom ledu dok su trupe Crvene armije vješale Sovjetsku zastavu na zgradu Reichstaga? Kao pobjednici? Mogu li i oni i Koba biti pobjednici u isto vrijeme?

Nego, ono što me ponukalo da ponovno prebirem po sjećanjima, da ponovno razmišljam o temama koje me umaraju, od kojih me boli glava je podmuklost, perfidnost pojedinih žitelja ovoga nam izoranog i izbrazdanog poluotoka Balkana.

Pojedinaca koji se kunu u civilizacijsku tekovinu antifašizma i odbacuju svaki oblik radikalizma, malograđanštine, netolerancije a zapravo, katkada se ponašaju upravo suprotno.Ponašaju se podmuklo i u maniri fašista koji čitavu jednu regiju gledaju kao zločinačku, čitav jedan narod svrstavaju u red divlje, sirove horde.

To nije prvi put da se u svom životu susrećem sa takvom vrstom predrasude prema Hercegovcima od strane ljudi koji zapravo vrlo malo znaju o tim ljudima, koji nikada nisu bili u tim krajevima, kojima je ideološka potka jedini putokaz, putokaz u – jednoumlje.

Reći kako Ljubuški ima nekoliko fašističkih udruga je jedan primjer podlosti, perfidnosti i jednoumlja, snimati dirljivi dokumentarni film o ljudskoj hrabrosti koji krajnje jednostrano obrađuje tematiku iza čije zavjese slobodarskog duha se krije niz dobro smišljenih provokacija, od kojih je jedna Svetlana Broz kao redatelj tog uradka, je isto tako oblik podmuklosti i ide na dušu idejnim začetnicima tog projekta koji jednu sasvim ljudsku priču koriste kako bi zadovoljili sitne sebične porive vlastite malograđanštine.

Ne znam, mučno mi je od ove teme, mučno mi je od ovog Balkana koji nikako da se pomiri sa činjenicom da (vrlo vjerojatno) nikada nećemo svi biti na istoj strani, da mnogim nevinim ljudima petokraka ne predstavlja pravdu, slobodu, ushićenje, sreću, radost, vedro čelo, što ne negira da je ona mnogima bila upravo to i da je bila na pravoj strani.

To treba moći shvatiti, bez zlobe, zluradosti, etiketiranja, a ne koristiti tu činjenicu kako bi se označio, diskreditirao i odbacio kao što je 45 godina bio slučaj, jedan čitav narod među kojima ima puno poštenih i dobrih ljudi.U Hercegovini ima puno osmjeha, to govorim sasvim osobno i pristrano, jer volim te ljude i taj kraj. I vjerujte mi, da unatoč pristranosti, tu vedrinu, pristupačnost, otvorenost, nisam našao ni u Bačkoj koju volim, ni u Zagrebu kojeg volim i poštujem, ne sudite te ljude po kukolju ili inatu kojeg iskazuju kada ih se diskreditira i trpa u torove.

Boli me to, jer osjećam i znam da to ne zaslužuju.


Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s