Trojanac

What’s he building in there? What the hell is he building in there?

To “waitovsko” pitanje mučilo nas je mjesecima, godinama, ruku na srce taj upit je u našoj varijanti imao onaj balkanski saft pa je zvučao nešto kao:

Mater mu j…. šta burgija unutra?

We have a right to know! – zaključili bi smo uglas.

Mjeseci su prolazili, pa i godine a on, prosijedi i proćelavi bradonja u radnom odijelu svakodnevno ulazi u tu kuću nedaleko od moje zgrade, zatvara vrata koja su (kao i prozori) imala ono staklo kroz koje ne možeš vidjeti šta je unutra ali zato iznutra vidiš prema van (to je bila posebno bolna spoznaja za oko znatiželjnika), i potom cijeli dan iz tog prostora dopiru zvukovi bušenja, brušenja, lupanja, rezanja. Na kraju dana čovjek u vidno prašnjavom radnom odijelu izlazi van, zaključava i odlazi sa rukama u džepovima.

A mi? Dripci iz kvarta, na pragu punoljetnosti, poput pokislih pasa lunjamo, njušimo, režimo, grebemo, frkćemo i cvilimo od jada. Sve u očaju pitamo se (onako filmski) pogleda uprtog u nebo: “Zašto ne ostavi otvorena ta jebena vrata, šta skriva gad, kako mu nije zagušljivo, vruće ili već nešto?” U to vrijeme, krajem devedesetih godina prošlog stoljeća, imali smo panj u Kolodvorskoj ulici u Dugom Selu, pravi pravcati veliki panj ostao kao znamen na staro debelo deblo koje se iz njega nekada davno pružalo uvis, i tako sasvim slučajno taj panj se nalazio kao neka centralna točka kvarta koja je svima bila jednako daleko (ili blizu) od stana/kuće, te smo satima, danima, godinama visili “kod panja“. Gradska djeca su imala “zidiće“, mi smo imali “panj“, neformalno okupljalište na kojem se nije radilo ništa specijalno, nego se “visilo“, premda je u zbilji ta praksa imala svoju svrhu, naime panj je bio točno na pola puta od centra prema željezničkom kolodvoru, pa je ulica bila svojevrsni korzo – srednjoškolke na vlak – mi tamo – srednjoškolke sa vlaka – mi još uvijek tamo. Tako je to otprilike funkcioniralo cijelo proljeće, ljeto i veći dio jeseni.Osim srednjoškolki, nikako ne bi valjalo izostaviti “veterinarku” koja zapravo nije bila veterinarka nego je radila kao tajnica u obližnjoj veterinarskoj stanici pa je često sa računima i svojim bujnim bujnim bujnim grudima prolazila pokraj panja što je u pravilu značilo – muk. I ona maštanja, veterinarska ambulanta, hitna intervencija, njena raskopčana bijela kuta a ti pit bull, The Stooges – I wanna be your dog.

Žena ni nezna koliko je silno utjecala na seksualni odgoj većine adolescenata muškog roda iz Kolodvorske ulice. Nego, zašto sve ovo pričam? Zato što smo mi tako godinama visili kod panja, već nas je moj stari zvao “družba od panja“, a ja sam jedan komadić tog drveta koji se otkinuo, brižno upakirao u prozirnu vrećicu za zamrzavanje i spremio u svoju škrabicu koja služi kao svojevrsni čuvar izgubljenog vremena, imam slike sa ekipom kod panja, razne anegdote, onako, postao je dio društva, imao je svoje JA, da nije bio toliko statičan vodili bi ga sa sobom uokolo. E sada, svo to vrijeme onaj u radnom odijelu nešto pravi, radi, gradi u već spomenutoj kući nedaleko od našeg panja, pronese se priča kako će to biti igraonica, stolni nogometi i fliperi, pa netko provali – ribarnica, pa zlatarna, pa ljekarna – to je bio pravi mali kontra-obavještajni rat. Napokon, sredinom dvijetisućite dočekasmo i taj trenutak, otvorila su se vrata te izvana prilično neugledne kuće, kad ono unutra (tada još to nismo znali) naš novi dnevni (a često i noćni) boravak.

Trojanski konj naše mladosti na svježem zraku kojim defiliraju ljupka stvorenja suprotnog spola. Nož u leđa svim našim stremljenjima ka socijalizaciji i prilagodbi trendovima suvremenog društva. Birtija – u drvetu sva, ručni rad bradonje. Malo po malo nakon toga, panj je sve više postajao dio prošlosti, spominjalo ga se rijetko, tek onako usput nakon nekoliko litara pive ispijene u “trojancu“, svježinu proljetnih dana zamijenio je dim, tople zrake sunca ustupile su mjesto sitnim stropnim svjetlima koja su u kombinaciji sa oblacima dima stvarala atmosferu kakve kartaške izbe u vrijeme prohibicije, a prpošne djevojke bi rijetko, samo slučajno ili nuždom zalazile u muško kraljevstvo čemera, jada i neprestanih žučnih rasprava o sasvim nebitnim stvarima.

Kako su godine prolazile, spoznao sam fenomen – birtije i to u onim rijetkim pauzama od po nekoliko dana ili čak tjedana kada bi se to mjesto iz nekog razloga (godišnji, preuređenje) zatvorilo. Znao bi sretati ljude “iz birtije” na ulici ili nedajbože u nekom drugom kafiću, neutralni teren činio bi te susrete krajnje neobičnim i sa podvojenim emocijama. To su ljudi koje znaš, a zapravo ih ne znaš, kada vam se pogledi susretnu nisi siguran trebate li se zagrliti, mahnuti, samo klimnuti glavom ili niti jedno od toga, iz iskustva znam da je najpogubnije započeti razgovor. “Bok” – govorim. “Bok” – odvraća osoba X. Pauza, onih neugodnih 10 sekundi tišine, češem se po glavi, gledam oko sebe jer kao nekoga tražim pogledom. Poanta je da si zapravo nemate puno toga za reći, van onog polumračnog ćumeza ispunjenog dimom vi ste stranci koji su slučajno jedan dobar dio života proveli u isto vrijeme na istom mjestu, bez birtije ste poput starog bračnog para bez djece.

Uglavnom, i nema nekog smisla ovaj tekst kada ga preletim pogledom od vrha prema dnu, nakon punih 12 godina dnevni boravak je prije tri dana zauvjek zatvorio svoja vrata, inventar je počupan, stoji kao ogromna hrpa smeća ispred orunule kuće koja mi je bila drugi dom (što i nije neka dika), pitanje koje se nameće je, kuda i kako dalje, kao beskućnik ispod mosta osjećam se. Šalim se naravno, premda moram priznati da će mi nedostajati to mjesto bez radnog vremena, mjesto bez izlišnih “izvolite” i “hvala” iz usta konobara koji funkcioniraju po principu do 12h kava poslije toga piva bez obzira želiš li čaj ili sok, mjesto gdje nema kusura, ima samo manjka u očima gramzivih i grabežljivih pijavica s pregačama uz onaj cinični osmijeh koji se rađa iz spoznaje da nemaš kamo dalje, šta god ti radili opet ćeš se vratiti u klopku, u trojanca. Mjesto sa najgorom muzikom na svijetu a da nisu narodnjaci, jednim ispravnim pisoarom, stropnim ventilatorom koji visi na jednoj žici i kavom poslije koje iz dezinfekcijskih razloga moraš popiti GP Badel. Mjesto kojeg više nema.


Jedna misao o “Trojanac

  1. jednoč, bijahu sedam bandi u d. selu. “Gube” iz rugvičke. “Bosanci” iz Bosne. “Pičke” sa novog naselja. “Kuruze” iz kopčevca. “Prigoreni” – prigoreni su bili autohtoni stanovnici i kao takvi nisu imali svoju stalnu bazu. “Mutavci” ( Družba od Panja – zvali su vas mutavcima jer ste uvijek nešto mutili, a , isto tako, mislim da sam prvi put čuo da je netko od vaših progovorio kada sam žureći na vlak uputio pozdrav prema panju, a mrke glave okopanjske su odgovorile nešto u stilu “popuši mi panj” ili “popanjaj mi ga”. Bilo kako bilo , moja matična banda “Koze” (sa konzinšćaka ) bila je neurotično-plaha skupina dječaka željna dokazivanja.Svi znaju za onaj slučaj iz 96, kada su “Koze” u svom silnom kozinskom ludilu bacili mrtvu kozu sa dugoselskog silosa. I dan danas 16. srpanj se obilježava kao “Kozački Pogled”, kao pogled mrtve koze sa najviše prigorske točke. Ja, osobno,gajio sam velike ambicije da postanem važan faktor rogato buljavih vojnika. Put do Inauguracije bio slijedeći : 1. istetovirati kozu na obroncima martin brega ( tzv. martinska koza ) 2. pustiti tada vrlo popularnu tinejđersku koziju bradicu ( vidi model ; shaggy iz scooby doo-a ) 3. narugati se jednoj od lokalnih bandi. Za stavku 3. ( riječju tri ) odlučio sam se na slijedeći korak : Obzirom na neugodno iskustvo sa “Mutavcima” ( družba od panja ) plan mi bude totalno diabiločan, vođen derivatom najluđe tekućine što mozak u svom kemijskom procesu može izlučiti na kožu mladog sisavca. Daklen, popišat ću se na panj legendarnih “Mutavaca”. Tako i bude. Jednu noć odšetao nervoznim koracima u pratnji “Koza” do mutavog panja. The Panja. Prilazeči ostacima nekad krasnog stabla hvatao sam se za šlic pa za remen pa za gumbe hlača i taman negdje na pola puta primjetio sam glavu u mraku što čući iza panja.”Netko me je cinko” – malodušno posumjah u svoje kozije bratstvo. “Što sad ?” – raširenih nogu tražio sam odgovor.
    Znao sam de je to biti ili ne biti moje bandske karijere, stisnu sam lijevu ruku i uz poklik “Kozinšćak !!!” usmjerio sam desnom rukom mlaz prema panju. Iako je panj bio udaljen i desetak metara, oprao sam svaku poru negdašnjeg drveta, natopio sam godove za svaki promjer njihovog postojanja, svaka ćuška, šamar , pljuska , isprana je mokraćom slobode. Otkopčanih hlača uz majmunski hihot otrčao sam prema istoku tražeći zaklon u krilu socijalističkih haustora.
    Mnogo godina kasnije , ova priča , ova seoska legenda je isparila , pa se iskrivila pa savila sve dok na kraju nije nestala ….

    Sviđa mi se

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s